Primitivac

Umeće ratovanja

Generalna — Autor primitivac @ 11:36

 

Pre dve iljade i kusur godina , tačnije negde oko 544. godine pre nove ere, u drevnoj Kini beše živeo jedan čoek, zvao se Sun Cu. Po zanimanju beše vojno lice, preciznije general carske vojske, čoek na položaju , buržuj , aristokrata , ugledan i poštovan. Između obavljanja patriotskih dužnosti, uživanja i baškarenja po velelepnim dvorcima koje je nesumnjivo posedovao i spavanja lepih Kineskinja u dupe ; Sun Cu je stigao da napiše nešto što je nazvao „Umeće ratovanja“- vojni traktat, udžbenik, praktikum o vojnim veštinama koji svaki oficir zelembać treba da savlada ako misli da ganja uspešnu karijeru. Vekovima kasnije, taj rad generala Suna postaje jedan od najsvetijih gralova životne filozofije, jedna od najuspešnih motivacionih knjiga i ultimativni lifecoaching priručnik za svakog živog stvora na planeti.

 

Svako ko je makar jednom imao priliku da pročita Umeće , jasno uočava analogiju koju je čika Sun uspostavio između vojnih i životnih prekratnica. Jednostavno- život je bojno polje a svaka jedinka je general , bitka traje dok god si živ, a crta se podvlači na kraju- tu se vidi koliko si bio mudar, da li si posle svega pukovnik ili pokojnik.

Između ostalog , čika Sun kaže da najbolji general pažljivo bira bitke koje će da vodi, te ako je trezveno i hladne glave ocenio da treba da započne borbu, on tu borbu nikada ne može da izgubi.

E sad, zbog čega je ovo važno? Iz više razloga.

Ovih dana smo se naslušali i nagledali raznih priča i događaja oko godišnjice Oluje. Posve normalna  stvar- Kroati slave Traktorijadu kao svake godine, jebiga, istorija od negde mora da im počne, oni druge istorije nemaju.I sve ono što smo viđali kod komšija sada, viđali smo i prethodnih  godina : malo skupovi, malo vatrometi, malo pečenje na ražnju , malo Ožujske pive, malo Tompsona, malo ustaškog maskenbala i to je to. Slično kao kad mi održimo onaj spektakl na Ravnoj gori, samo četnički urnebes kod nas nema status dogadjaja od nacionalnog značaja kao ustaška parada diljem Lijepe njihove. U nedostatku velikih pobeda i male pobede se mogu proslaviti grandiozno. Pa onda shvatiš da nije sitna stvar da se preko 20.000 vojnika uspešno izborilo sa masom bezubih staraca , žene i male dece.Međutim emocije po strani, čika Sun bi ih pohvalio, ušli su u bitku u koju su mogli da pobede i pobedili su, makar goloruk narod, makar ljude koji nisu imali priliku da uzvrate. Zato se Kroatima ne treba čuditi.

 

Sa druge strane , ekipa sa desne obale Drine devedesetih godina verovatno nije ni čula za čika Sunovo remek delo. Verovatno su preskočili i pijanog brata Bukovskog koji jednom prilikom kaže da „ako hoćete nešto da uradite , idite do kraja, ili uopšte  nemojte da započinjete“.Pa i Gvozdenog Majkija Tajsona koji najbolje zna da : „Svako ima plan , sve dok ne dobije udarac u facu .E onda moraš da misliš brzo“. Drugim rečima: i za tango i za rat je potrebno dvoje, pa kao što ne puštaš devojku da napusti podijum sve dok se tango ne završi, tako bajo moj ako si već pojeo govna i ušao u sukob i time stavio na kocku i nešto više i vrednije od tvog smrdljivog života , moraš da ideš do kraja, pa kako ti bude.Žrtvovati 200.000 svojih ljudi samo zato što nemaš muda da do kraja pojedeš pitu koju si zamesio , je džukački i kukavički. A još je licemernije da SNS bratija koja je onda kada je bilo rutavo , umesto na frontu, bila urednik radio programa ( Vučkela) i krkala pljeskavice u skupštinskom restoranu ( Gospodin Master) ,oplakuje i žali nad sudbinama onih nesrećnika ,koji su zbog njihovih testikularnih nedostataka bili samo žeton koji se spušta u mašinu za fliper, čisto da se malo poigraš i natiltuješ, pa onda odeš kući.

Ima ovde još jedan citat da bi bilo jasnije. Vins Lombardi kaže : „On any given Sunday you're gonna win or you're gonna lose. The point is - can you win or lose like a man?”

Još jasnije : “Junak ubija mačem, kukavica ubija poljupcem”.

Zato , ako nas i komšije kojim slučajem sudbina ukrsti u finalu vaterpolu turnira, ili žreb namesti meč Dinamo- Partizan, sve će biti mnogo lakše. U sportu Sun Cuova pravila ne važe- bitku ne biraš ti, bitka bira tebe. Izađi na teren i budi bolji. Jer nema nazad, nema pomoći sa strane.Odluke donosiš ti koji si na terenu i donosiš ih odmah. Kad su jasna pravila igre, Kroati se slabo snalaze, gube glavu. Čak beže sa postolja , pa se nikad više tamo i ne vrate.To je najdemokratskije, utakmica , dva tima, jedna lopta , jedan cilj.

Zato pošteno i do kraja, kako u utakmici , tako i u životu.Da bi sutra znali kako se biraju bitke u kojima postaješ i ostaješ pobednik


Čitulja za "Čitulju"

Generalna — Autor primitivac @ 20:58

Super je biti kao Ćenta, Dugi ili Arkan.Ne valja samo što te na kraju ubiju“

               (izjava „mladih lavova“ iz zatvora u Sremskoj Mitrovici)

 

 

Danas nas je veb sajt uticajnog medija pod naslovom B92 tačka net obavestio da se navršilo tačno dvadeset godina od prvog emitovanja dokumentarca „ Vidimo se u čitulji“, filma koji je vremenom postao pečat dizel ideologije devedesetih, i svojevrsna biblija ili očenaš koju moraš da naučiš napamet , ako želiš da se ostvariš u karijeri sa one strane zakona.

Deo sam generacije 90+, i za „Čitulju „ smo moji vršnjaci i ja saznali relatnivno kasno. Demokratska revolucija je već bila okončana, tadašnja SRJ je već bila pred ulazom u čmarinu Juropske unije, a Šiptarija je već finalizirala planove  za proslavu dana državnosti Kosova Republjik , i hladili šampanj koji će zajedno sa svojim američkim prijateljima ispiti 2007.godine.Međutim te 2005/6 godine, CD sa „Čituljom“ se kod nas, uspaljenih pubertetlija bolje kotirao nego paket DVD sa 6 pornića koje smo nabavljali na buvljaku.I malo po malo , svako je od nas vremenom znao u kom hotelu je ubijen Knele, Kriletove monologe o hiljadama i hiljadama sklekova, i ko se sve slikao ispred Šljukinog poršea .A shodno onoj staroj engleskoj monkey see- monkey do, oni drugari sa manjkom mozga a sa viškom muda su probali da kopiraju naše nove junake. Jebiga, težak je to period kada moraš da se odlučiš da li će ti idoli biti ti špiclovi sa video zapisa ili ćeš da budeš mudar i da probaš da se pronađeš neđe gde imaš izvesniju budućnost, ma koliko te usijana glavudža terala da radiš sranja koja ti pumpaju adrenalin u telo.

Ali bez obzira na sve , moja generacija je imala tu sreću ( ili nesreću ) da svoju najraniju mladost provede u post- dizel vremenu. Tada su počela da važe drugačija pravila, da se uči iz grešaka koje su maheri iz devedesetih pravili,  koje smo mi , musavi klinci , još bili zeleni da ukapiramo.Glave smo nekako sačuvali , a tek ćemo da vidimo da li smo zbog toga dobro prošli.

Kad se podvuče crta, i kada upitaš brojke, dobiješ odgovor da su samo 4 „glumca“ iz filma ostali živi.Malo ko je od njih doživeo da baci kašiku kod kuće, u svom krevetu.Od onih što su su ostali na nogama, dvojica su sitne ribe, small potatoes- Rutović je uplovio u legalan biznis i živi mirno, a Krile postaje ultimativni rijaliti šou junak, omnipotentno biće koje radi sve ( a u suštini ništa) i kome je kao blagoslov sa neba pao razvitak socijalnih mreža u kojima će da širi „kristijanizam“.

Junaci „Čitulje“ su bili pioniri modernizacije kriminala u Srbiji, prvi mačići koji se puštaju u vodu.Oni su bili kao Nokia 3310 koji su pametni muljatori vremenom uspeli da preprave u novi Iphone.I kada sam pre odredjenog vremena ponovo pogledao film, sada sa mnogo više životnog iskustva, vidim da je u pitanju idealan praktikum koji je politički ološ koji nas jaše godinama koristio sa jednim jedinim ciljem : kako ukrasti pare a ne biti uBiven. Ili zaglaviti mardelj.

Podešavam vremeplov na tu epohalnu 1995. „Čitulja „ prvi put izlazi na male ekrane, Vučkela i Master Tomo vreme provode ljubeći skute Vojvodi i titrajući mu jajca ; ministar Gašlja pritišće zadnju pločicu na zid nekog kupatila; Živković konačno izlazi na beli dan iz šahte u koju ga je spakovao čuveni Lule; a Čeda se sprema za ulogu studentskog Če Gevare dok proždire tanjir pasulja u studenstkoj menzi.

U međuvremenu, heroji iz filma jedan po jedan polako idu za Kanadu; Srđan Dragojević izbacuje „ Rane“ 1997., da do kraja izvrši lobotomiju mladog srpskog mesa i stavi im pištolj u ruke i metak u glavu.Autsajderi iz gornjeg pasusa, ćute, gledaju, pamte tudje greške i prelaze na tašne i mašne.Recept je: napravi prejebotinu, uzmi pare, jedan deo operi, drugi deo podeli sa budžama na položaju , pamet u glavu a dupe uza zid, jer pokriveno dupe muve ne pljuju.I tako mic po mic – od Bata Trlaje dobijemo Čumeta , od Čumeta dobijemo Koleta, i lanac mutacije ostaje otvoren.“Čitulja „ dalje kruži , sada više kao raritet, ne više kao udžbenik za polaznike u školi kriminala, već kao šarmantni spomenar koje tajkuni i maheri prljavih privatizacija gledaju u krevetu dok piju Henesi a Soraja im puši kurac.

Nastavka „Čitulje“ neće biti. Znanje koje sadšni tajkuni imaju prenosiće novim genracijama tet-a-tet. Ulog je veći, cifre su veči , rizik je veći.Da je kojim slučajem živ, Bata Trlaja bi danas bio noćni čuvar u nekoj propaloj državnoj fabrici.Pojeli bi ga mutirani krokodili u ogromnoj bari, mnogo veće od one na koju je upozoravao u leto 1995. u nekom voždovačkom kafiću.

I pogrešiše drugari sa devedesdvojke, nije ovo rodjendan „Čitulje“, ovo je više čitulja za „Čitulju“.Datum smrti se ne zna, ali se pretpostavlja da je preminula na prelazu u 21. vek .Od tada kamera stoji, trake su bez zvuka a kombinacije se kriju iza zatvorenih vrata.A i mi ćemo svi da se vidimo u čitulji , za 30 ,50 ili 100 godina.Kada ćemo da živimo bolje.


Red light district Srbija

Generalna — Autor primitivac @ 12:06

Kada je bata Vučkela onomad vodio razgovore sa gospodinom šeikom o tome  gde se u Srbiji mogu uložiti novci stečeni od isisavanja nafte iz arapskih buštotina, eveidentno je bilo da naš premijer nije bogomdan za menadžerski posao. U nemogućnosti da zaviri u psihu svog poslovnog partnera, uvalio nas je u govna time što je od šeika naručio zidanje nečega što se naziva „Beograd na vodi“. Da je na pregovaračkom mestu umesto Vučkele bio neki promoćurniji i namazaniji lik , sa razvijenim njuhom za svež kapital, ne bi imao dilemu oko toga šta predložiti gospodinu Arapu. Svi maheri biznisa znaju da su dve najsigurnije investicije – smrt i pička.

Dobro, što se tiče smrti, tu smo relativno popunjeni.Grobarska kasta i pogrebne usluge stabilno stoje na tržištu. Još od „Maratonaca“ je bilo očito da nas u narednim godinama čeka ekspanzija pogrebne delatnosti. Čak nam se i predsednik, pre svoje akademske karijere, duži niz godina usavršavao u toj stuci.

 

Što se tiče ulaganja u pičku , kao prilično isplativu investiciju, ništa nije bilo logičnije nego predložiti Mensur-Bin-Šeiku da se uortači sa Srbijom po tom pitanju.Arapski svet je oko toga vrlo fleksibilan.Vole žene, šerijat im dozvoljava da imaju i po nekoliko njih, a imućnija i krupnija naftaška muda mogu sebi da priušte i pravi harem.Za rasnu ženu Arap pare nikad nije žalio. Pa koliko puta samo čujemo od gomile random devojaka, koje se vrate sa letovanja iz Egipta, da su razne lokalne puniše nudile čisto zlato da ih otkupe . I to je reč o sitnijim šeicima, sitnim ribama, takoreći bedama od šeika.Zbog toga je prava šteta što je propuštena prva dobra šansa da se umesto „Beograda na vodi“ izgradi nešto što bi se zvalo „ Red light district Serbia“.

Skoro je Bane Ružić pričao o potrebi legalizacije kurvarluka i prositucije.Ova ideja je sigurno vredna toga da se Banetu uruči titula „Najbolji privrednik Srbije“, a ako se u međuvremenu i ostvari, trebalo bi mu podignuti spomenik ispred prostorija SPS-a , da bi zahvalno srpsko potomstvo moglo da dolazi na poklonjenje, svake godine na Banetov rođendan. Bane Ružić, kao tipičan predstavnik evridž Srbina, zna šta su sve kurve učinile za Srbiju i čovečanstvo uopšte. Što bi reko Lane Gutović, kurve su „učiteljice i utešiteljice“.Godinama već čine čudesa: posle njihovih usluga ćorav progleda, mutav progovori, stidljiv se ohrabri. Uspešno saniraju krizu srednjih godina kod muške populacije, kojima je dosadilo da posle 20 i kusur godina braka imaju seks samo jednom mesečno, samo sa svojom suprugom, i samo kada nju ne boli glava.Da ne govorimo o tome što je najbolji potez inače malodušnog holandskog naroda, bio da otvori širom amsterdamska vrata svim ljubiteljima kvalitetne pičetine, pa su isto to uradili i Nemci, Belgijanci, Austrijanci.Ljudi jebu, para samo kaplje. I gde su sad oni, a gde smo mi?

Međutim, kod nas kurve i dalje krišom rade po raznim budžacima, železničkim stanicama, naplatnim rampama, one malo naprednije završe u hotelu „Slavija“ i u baru „Mažestika“.Stalno sklanjanje i čuvanje od racija i bežanje u ilegalu, dovodi do toga da se naplaćuju skuplje cene.A da ne govorimo od tome da nezakonitost prostitucije uslovljava razvoj sive ekonomije.Kod kurvi je ovek najlepše od svega bilo što znaš šta sve od usluga ulazi u pare koje si dao.Sa regularnom devojkom je to malo teže.Često pređe dara meru, pa kad se raskantate , podvučeš crtu i vidiš da si više uložio u nju nego što ti je ona vratila nazad. Ne treba nama ni MMF ni krediti.Dajte nam pičke i parče leba !!!

 

Nekako sam najbliži tome da prostitucija treba da se ozvaniči i zakonom predvidi kao vrsta slobodne profesije.Ili makar da se makroi smatraju vrstom preduzetnika.Lepo da se uvede da imaju preduzetničku radnju, da plaćaju porez prema ostvarenom prometu, da sve devojke budu uredno prijavljene, da im se uplaćuju svi doprinosi, da imaju pravo na bolovanje, plaćeno i neplaćeno otsustvo.I naravno da se makro obavezuje da ih redovno vodi na servis tj. pregled i da u svemu postupa „ sa pažnjom dobrog privrednika“, kako kaže naš zakon.

Sad će svi bezmudnici i lažni moralisti da skoče i da kažu : „ Burke , pa kako te nije sramota, zamisli da neko tvojoj kevi ili sestri ponudi da bude kurva“.Posao kurve se ne bi nudio na birou, jednostavno bi bio uređen kao slobodno zanimanje, ko hoće da ga radi neka izvoli, a kome se ne sviđa neće mu ni biti nuđeno.Pored svega , legalitet zanimanja bi doprinelo tome da narod više nema predrasuda o tome da je biti kurva nešto loše.Pa Stanija i Soraja izgiboše svih ovih godina predstavljajući se kao starlete, zato što ne smeju da kažu da su kurve , što iz straha od zakona, što iz straha od ljudi.Takođe nema boljeg načina da se od domaćih tajkuna izvuku pare, nego preko obaveze da finansiraju prostituciju, pogotovo jer godinama troše nemilice na razne eskort dame. Zato ih naterati da na mesečnom nivou izdvajaju pare koje bi se utrošile za rezervne delove: silikone, kolagen, botoks inekcije. Da se devojke šalju na stručno usavršavanje kod Ere Ojdanića u motel. Sa takvom politikom i ekonomskim programom, Srbija bi uz Mađarsku postala seks centar Istočne Evrope.

Zato Vučkela, pamet u glavu i brzo reaguj , ovakva se prilika ne propušta. A ako se ipak propusti, to bi mogao da bude kraj ove vlasti. I mnogo veća carstva i imperije su se rušile zbog pičke, pa zašto bi i napaćena Srbija tu bila izuzetak .  


Jutarnji program

Generalna — Autor primitivac @ 13:46

RTS- ov  jutarnji program pamtim najbolje iz onog vremena kad sam bio osnovac.Budiš se teškom mukom, krmeljiv i musav, pakuješ torbu za školu, oblačiš garderobu koju si pripremio sinoć pre spavanja, ideš na umivanje, pa na doručak u dnevnu sobu.Tu te već čeka doručak, keva i ćale se spremaju za još jedan radni dan, baba se muva po kujni , a deda sedi za stolom pored tebe i menja programe daljincem.Od 7 do 7 i 30 su servisne informacije: dal je u toku noći pukla neka vodovodna cev, dokle danas rade javna preduzeća, kad počinje isplata penzija i slično.Obavezno tu dovuku nekog uštirkanog birokratu sa lokalnog nivoa da izbaljezgari koju rečenicu. Od 7 i 30 do 7 i 40 ide crtani film ( uglavnom je bio Vitez Koja, mada je s vremena na vreme uletao i Pink Panter) .Čim odgledaš crtani, dižeš se sa stolice i cepaš u školu. Posle su sve privatne televizije ubacile jutarnji program, ali je šema programa ostala uglavnom ista.Malo informacija, malo muzike, poneki crtani i to je to.Ne valja ljude masirati teškim temama od ranog jutra .

 

Bežeći od svojih kompleksa i nemeza iz prošlosti u daleki Davos, premijer Srbije ništa nije hteo da prepusti slučaju, i sačuvao je tradiciju jutarnjeg programa neokaljanu. Najavljeno gostovanje Voje Šešelja u vanrednoj Maretovoj „Ćirilici“, u terminu u kom je nekad na RTS-u išla ona emisija „Kuvati srcem“ , otkazano je u 5 do 12 (u ovom slučaju do 9), jer je Mare sa žaljenjem konstatovao da Šeki nije ispoštovao dogovor i pojavio se u studiju.Nakon kratkog saopštenja , nastavilo se sa prikazivanjem dokumentarca o majmunima, da bi zatim počeo nezaobilazni crtać, za neke nove mlađe naraštaje.

Jedna narodna poslovica kaže da samo dobro tepan i dobro jeban nikad ne zaboravljaju. Premijer Srbije je kao kultni urbani intelektualni lik sa beogradskog asfalta, retko imao priliku da bude tepan.Međutim , od kako su on i njegova zantasko –keramičarska ekipa zajašila umesto žutih derikoža i lopova, nikako da saznamo, da li je i kako naš premijer u prošlosti bio jeban. Ne u doslovnom već u političkom smislu , razume se.Iako je rascep između njega i Voje nastao još 2008., iako je Premijer , kao i Vlada Stojković svojevremeno , pred evropejski tabor Srbije izašao sa porukom „Oprostite mi moju ružnu prošlost“, nikako da se utvrdi zašto je ta prošlost bila gora.Ili možda bolja.Vučkela se poneo  kao dete koje je na polugođu naređalo 4 jedinice, pa namerno prećuti roditeljima da će uskoro roditeljski, sakrije đačku knjižicu , i dovede dva drugara da slažu njegovu mamu kako roditeljskog zaista neće biti.

U strahu su velike oči , pa se Beograd nekad vidi i iz Davosa, iako je razdaljina poprilična.Ko zna, možda ćemo o mučnim premijerovim osećajima prema mogućem Vojvodinom gostovanju na nacionalnoj frekvenciji imati prilike da čitamo u intimnim bilješkama , koje je Blic počeo već intenzivno da objavljuje.Možda ćemo između napisanih redova moći da zaključimo šta to Voja Šešelj, taj politički marginalac i čovek prevaziđenih ideja, zna o njemu što narod još ne zna, a što ni po koju cenu ne sme ni da sazna.

Namera da se Šekijevo gostovanje kod Marića, stvarno pretvori u „ Kuvati srcem“, gde će se montažom od snimljenog materijala zaista smućkati jelo koje je po ukusu SNS armije je propala.Ko zna kakvo bi to jelo bilo, jer znamo da su kuvari vešti.Verovatno bi posredstvom savršene montaže Šeki postao najveći Evropljanin Balkana, najveći pobornik evrointegracija. Nije nomoguće da bi ga nadsihronizovali, recimo glasom Čede Jovanovića, koji kaže kako je Amerika tradicionalni srpski prijatelj.Takav Šešelj bi bio prihvatljiv , moderan, poboljšana verzija Šešelja za 21. vek i u skladu sa zvaničnom politikom Srbije.

Ali od svega toga ipak ništa.Muda Vučketove svite su se u ovom slučaju smanjila do nivoa klikera, pa tako preko noći, nacionalni heroj i borac za slobodu izražavanja postade i Ivan Ivanović, čovek koji je karijeru izgradio pričajući nešto što je malo smešnije od prosečnih kursadžija fazona petkom uveče.Jebena je ona država u kojoj Ivan Ivanović nosi etiketu državnog neprijatelja i čijih se reči plaše bajčetinski šeik i povezana kompanija.

Ako ništa drugo , makar je dobra bila ona emisija o majmunima.Sad čekamo još crtani film.


Pauvre Charlie ( sloboda u doba novčanica)

Generalna — Autor primitivac @ 11:20

 

Revolucije, evolucije, ideologije , pogledi na svet, filozofije , nacionalizmi i demokratije predstavljaju samo formule za ostvarivanje totalne laži života.One nisu ništa drugo nego ideali koji se ne mogu realizovati, jer i ne postoje zato da bi se realizovali, već se shvataju kao taktika za skrivanje zločinačke stvarnosti u obliku laži, nasilja,eksploatacije, korupcije , vladavine ličnog dobra i vladavine manjine!“...(Adv. Ilija Radulović)

Jedina stvar koja je nesumnjivo strašna i neoprostiva u napadu na Šarli Ebdo, jeste da je 12 ljudi izgubilo život samo zato što su radili svoj posao i što su tog dana bili na radnom mestu.Zato o pokojnicima sve najbolje ,jer je ljudski život ipak nešto najvrednije i najsvetije, iznad svih ostalih vrednosti.Međutim, kako se svih ovih dana ne smiruju priče i jeremijade javnosti o tome kako je ovo atentat na slobodu mišljenja i izražavanja, odmah mi padne na pamet ona čuvena parabola o slonu i slepcima.

 

Elem, priča počinje tako što je u jednom kraljevstvu, kralj naredio da se pred njega izvedu svi podanici koji su slepi. Nakon što su vojnici ispred dvora okupili sve slepce u kraljevstvu , kralj izađe pred nih i naredi slugama da dovedu jednog slona .Nekim slepcima dao je da opipaju glavu slona, govoreći: 'Ovako, slepci, izgleda slon.' Nekima je dao da opipaju slonovo uvo, govoreći: 'Ovako, slepci, izgleda slon.' Nekima je pokazao surlu... trup... nogu... stražnji deo slona.. rep... čuperak na vrhu slonovog repa, govoreći: 'Ovako, slepci, izgleda slon.'.

Na to kralj stade pred one slepce i upita ih: 'Sad mi recite, o slepci, kako izgleda slon?'
Slepci kojima je bila pokazana glava odgovoriše: 'Slon je, vaše visočanstvo, nalik buretu.'
Slepci kojima je bilo pokazano uvo odgovoriše: 'Slon je, vaše visočanstvo, nalik lepezi.'
Slepci kojima je bila pokazana surla odgovoriše: 'Slon je, vaše visočanstvo, nalik gredi.'
Slepci kojima je bio pokazan trup odgovoriše: 'Slon je, vaše visočanstvo, nalik ambaru.'
Slepci kojima je bila pokazana noga odgovoriše: 'Slon je, vaše visočanstvo, nalik stubu.'
Slepci kojima je bio pokazan stražnji deo slona odgovoriše: 'Slon je, vaše visočanstvo, nalik avanu.'
Slepci kojima je bio pokazan rep odgovoriše: 'Slon je, vaše visočanstvo, nalik tučku.'
Slepci kojima je bio pokazan čuperak na vrhu slonovog repa odgovoriše: 'Slon je, vaše visočanstvo, nalik četki.'

Onda uz reči: 'Slon je ovakav, a ne takav. Slon nije ovakav, već takav', počeše oni da se međusobno udaraju pesnicama. I to vrlo razveseli kralja.

Samo na osnovu ove priče može se utvrditi koliko su su neuhvatljivi i neodređeni termini “sloboda”, “demokratija”, “Pravda”, u koju se kunu svi današnji ljudskopravaši, cela ona morbidna evropska zajednica koja propagira zaštitu i poštovanje nečega , oko čega se celokupno čovečanstvo nikada neće složiti.O slobodi će jedno misliti advokat iz Berlina, drugačije trgovac iz Rijada, a drugačije farmer iz Lagosa.Brisanje ovih razlika je nemoguće, ma koliko se razne međunarodne organizacije trudile da pravno uobliče i koncipiraju pojam slobode u različitim dokumentima , i da ga kao takav načine obaveznim celom svetu.Shvatanje slobode će , bez obzira na njenu zvaničnu definiciju uvek biti različito u zavisnosti od religije, okruženja i moralnih vrednosti u nekom delu planete.

Samo postojanje tih razlika između određenih nacija i grupa ljudi u shvatanju slobode je kao stvoreno da se inicira neki sukob, nesporazum rat. Usled tih razlika, oni majmuni sa kalašnjikovima su toga dana hladnokrvno izrešetali sve što im se našlo na putu, bezrezervno verujući da time čine ispravnu i poštenu stvar.Kao i posle svakog “trigger eventa” ovakve vrste, krenuli su talasi nasumičnog nasilja nad muslimanima širom Francuske .Iz jednog zločina se uvek rađao drugi zločin.

Ipak, u pozadini cele priče, celog ovog haosa, napad na slobodu je tek posredna stvar i uzgredna posledica.Nešto drugo, mnogo očiglednije, a ipak nevidljivo stoji iza ovog masakra.

 

Dan nakon pokolja, internet portalima u Srbiji je munjevito protrčala serija karikatura Šarli Ebdoa, za vreme bombardovanja Srbije 1999.god., na kojoj su Srbi prikazani kao monstrumi koji siluju žene, pljačkaju i ubijaju šiptarsku nejač. Mnogi su tada zarotirali svoj stav o Šarliju za 180 stepeni. Dotadašnji borci za slobodu govora sada su bili “ Pokvarenjaci koji su dobili ono šta su zaslužili”.Sve i da ima istine u tome, to nije ni ni blizu srži problema , ni blizu suštine koja daje odgovor na pitanje : Zašto su ljudi u Šarliju pobijeni?Za mene, to pitanje može da ima samo jedan odgovor:

Siroti Šarli je žrtva manipulacije.

Da se vratimo u 1999.  Tada je bilo ne samo popularno već i vrlo profitabilno napadati Srbe .To je prodavalo novine.Ja želim da verujem da je među ovim sirotim pokojnicima bilo i onih koji su mislili drugačije od onog što karikatura pokazuje.Međutim, nikada u časopisu nije bila prikazana druge strane priče o Srbima, dakle verovatno su i oni koji su mislili drugačije morali da se pokore zvaničnom stavu uređivačke politike.I gde je tu sloboda mišljenja ( i to već unutar njihove redakcije)?Druga varijanta ( u koju ne želim da verujem) je da su svi novinari bili jedinstveni oko toga da su Srbi silovatelji i ubice.Onda bi to moglo opravdati priče o slobodi govora,ali onda za mene ti ljudi nisu borci za pravdu i slobodu, već kukavice kojima je bilo najlakše da idu drvljem i kamenjem na one koje je ceo svet mazao govnima.

Tužna istina je da danas nigde na zemaljskoj kugli ne postoji sloboda mišljenja u novinarstvu ( pa makar se ta redakcija zvala i Šarli Ebdo).Čim je neko odlučio da hleb zaradjuje kao novinar , on je svoje pravo da slobodno misli prodao za svoju platu. Svoje pravo je zamenio za to da bude vojnik koji će da brani interese i stavove onoga ko mu platu daje.A dobro se zna kakvo su mediji oružje u današnjoj borbi za monopolistički položaj u politici, trgovini, ekonomiji uopšte.Novinari lagano postaju plaćenici koji za manju ili veću svotu novca “ubijaju” rečima i tekstovima za interese svog poslodavca ,vlasnika kapitala .I tu ono opravdanje o nezavisnom novinarstvu nema mesta. Jednostavno, u današnje vreme, celokupna novinarska kasta nije u takvom finansijskom položaju da bi bila nezavisna od bilo koga.

Tako izmanipulisani vojnici Šarlija su pali za interese onoga ko im je obezbedjivao egzistenciju, ne za slobodu, boljitak ili napredak celokupnog čovečanstva.Zna se dobro i ko bi mogao da stoji iza Šarlija, ko je godinama obezbedjivao milionske tiraže i uslove za popularnost u Francuskoj.

Isti oni ljudi iz senke koji izmisle povredu ljudskih prava u Libiji , Iraku , Siriji kako bi poslali vojsku da se dokopa nepresušnih izvora nafte u tim zemljama.Isti oni koji naoružavaju  razaćene bande u Somaliji rashodovanim ruskim kalašnjikovima.Isti oni koji su nam montirali slučaj Račak i omogućili nam da se lagano skapavamo od osiromašenog uranijuma, godinama nakon bombardovanja.

Isti ti će sada koristiti napad na Šarli kako bi inicirali novi krstaški rat. Jer su u ratovima uvek profitirali špekulanti, liferanti, trgovci oružjem.Sudbina ljudiskih života se danas izražava u količini zelenih novčanica.Budućnost čovečanstva zavisi od ishoda surove borbe za profit , kapital, moć .Koliko će tu ljudskih života, kao žetona u partiji pokera , biti bačeno na sto nije uopšte bitno.

“Cilj opravdava sredstvo “ reče Makijaveli.Izgleda da se ovo neće završiti samo na jednom Šarliju.


Sladak život

Generalna — Autor primitivac @ 14:51

Poznajem čoveka koji je danas uspešni biznismen , a koji je prve veće pare zaradio tako što je prodavao naftu pomešanu sa suncokretovim uljem za vreme inflacije. U mom rodnom gradu, jedan veliki privrednik je namlatio grdne novce uvaljujući ljudima aromatizovan špiritus kao šljivovicu ( sad je u zatvoru, jer je desitina ljudi oslepela.Broji poslednje dane kazne).Čuvene su i one priče o liferantima, još iz doba Turaka pa naovamo, koji su vojsci valjali pesak pomešan sa solju, umesto goveđeg mesa crknute magariće i konje.Dakle , još od davnih dana se tradicionalno srpsko lukavstvo i domišljatost, zasnivalo na principu „zajebi bližnjeg svog“.Prevara , kao idealan način za minimalno ulaganje i maksimalni profit.

Zbog toga i nije čudno što mi je vazduh zamirisao na Partner i Vek, te čuvene cigarete iz onog perioda mid –devedesetih ( koje su se masovno prodavale na uličnom tržištu), dok sam čitao vest o organizovanom odnošenju i distribuciji 18.000 budjavih torti sa kragujevačke deponije.Opet je sve bilo kao nekad. Kao u vreme bombardovanja, kada smo umesto prave čokolade jeli „Amerikanu“ i ostale šećerne tabele, od kojih trnu i otpadaju zubi, a stvara se karjes crn kao katran.Jebiga, šta zna dete šta je bofl roba.Bitno je samo da se stavi nešto slatko u usta , da se zasladiš kad te stigne umor jer si celo prepodne jurcao sa vršnjacima po ulici.Tada se klasiranje stanovništva i moglo da se vrši po tome ko je krkao kakve slatkiše. Deca prevaranata, uglednih biznismena i onih koji su dobro plivali u govnjivoj svakodnevnici, cepali su švercovane milke i mocart kugle.Mi ostali, deca večite srednje klase , rokali smo amerikane i „Ulkerove“ šećerne table sa buvljaka.Najgora sirotinja , kao i danas, nije kvarila zube. Imala je preče misli od onih o slatkišima.

 

I sad kada su kamioni sa skapanim tortama  napustile djubrište i krenule da nadju put ka toplim kragujevačkim domovoma, trebalo je opipati puls javnosti.Da li su ih kupovali?Jesu li jeli?Kakve zdravstvene tegobe imaju?I onda te, dok sediš ispred malog ekrana porazi činjenica , da sitna bakica iz Kragujevca kojoj su postavili ovo pitanje odgovori: „ Da , naravno da sam kupila tortu, odmah sam je kupila čim sam videla da košta 50 dinara“!!!

Eto razloga da se kod gradske vlasti kragujevačke upali crvena lampica.Alarm iz vrha koji kaže da će se hitno spovesti istraga, da će maroderi koji su pustili na tržište neispravnu robu iz namere da profitiraju na zdravlju naroda biti uhvaćeni i kažnjeni.Međutim , nešto drugo stoji iza bojažljivosti političara za zdravlje svojih sugradjana.Opasno i surovo saznanje da je danas čovek spreman da u nemaštini , pojede i golo govno , samo ako miriše i izgleda kao kolač i ako ne košta mnogo.Ne haju gladni stomaci , koji tortu ne probaju često , za mogućnost trovanja. Za njih je to roba na akciji, idealna za kupovinu, truli kompromis izmedju cene i kvaliteta.

Bitno je da se priušti onaj sve više varljiviji privid životnog komfora i stabilnosti: kilo pečenja i torta za Božić i Novu godinu.Stomaci će da svare, nisu plišani, i gore stvari su prošle kroz njih.A i ako se dogodi neki proliv ili trovanje, šta je to u odnosu na par sati porodičnog mira  i bega od realnosti .Zato se prekrsti pre jela i poželi svima prijatno.


Zli blizanci i kikbokser

Generalna — Autor primitivac @ 17:19

Da Sale Nacionale Đorđević nije u septembru mesecu zasukao rukave i sa 12 odabranih momaka doprineo da Srbija unese još jednu medalju u svoju kolekciju, naša košarkaška scena bi mogla komotno da se uporedi sa nekom od audicija za zvezde granda i slučne muzičke programe. Dođe na te audicije dosta ljudi koji znaju da pevaju, ali se pojave i gomila onih blentavih , krezubih, mutavih , mentalno obolelih; gomila onih koji bez blama krešte u mikrofon jer vole da ih snima kamera i koji vole „da izadžu na televizor? majke mi !!!“.I takve budale obično zasene ove muzički obdarene , jer publici nikad dosta dvorskih luda, klovnova, pajaca i cirkuzanata.Jedni im se smeju , drugi ih sažaljevaju, treći ih ogovaraju, ali efekat ostaje. Ukrali su šou i priča se samo o njima.

Sport i biznis u našoj državi nikad nisu išli zajedno. Još mučimo muku da se oslobodimo onog davnašnjeg komunističkog koncepta sportskih klubova kao mesta „ gde omladina treba da kvalitetno provodi vreme i razvija telo i duh“.Šlepanje takvih nekadašnjih utopističkih ideja u 21. veku  dovodi do toga da se i ovo malo crkavice što je ostalo u nacionalnim kasama ,ide za pomoć Zvezdi i Partizanu, nespornim kraljevima gubitaškog poslovanja poslednjih decenija.Čim je onomad uz imenicu sport dodat pridev profesionalni, u svim normalnim zemljama je to prestala da bude državna stvar.Zato je nesumljivo da su i beogradski blizanci i svi ostali klubovi u Srbiji zreli za gazdu, jednostavno je za te stvari privatizacija najpoštenije rešenje.Šef, boss, gazda, padrino , će da odlučuje ko će da dobije keš a ko nogu u dupe.

Međutim , baš kod tog davanja noge u dupe, budući ponosni vlasnici srpskih giganta će imati naviše problema. Pogotovo kad dođe vreme da se nogira gomila paramecijuma, amebi i umnih invalida koja već godinama pod maskom „ uspešnih sportskih radnika“ parazitira na domaćoj sportskoj sceni , i koji se u opštoj konfuziji snalaze kao šarani u Dunavu.Posebno jer ih mnogo ima i sa crvene i sa crno-bele strane Srbije.

Da ne tupim: Vujošević Dušan, crnogorski državljanin na privremenom radu u Srbiji, nedavno je u svom maniru velikog intelektualca žestoko isprozivao legendarnog Ranka Žeravicu, jer se ovaj usudio da konstatuje kako su Duletovi puleni na meču protiv Zadra šutirali slobodna bacanja nekih „juniorskih“ 70%.Dule je odmah nafilovao kako Žeravica nema pravo da komentariše bilo šta u vezi Partizana jer nema ni jedan klupski trofej, uz briljantnu dvosmislenu sintagmu da „smrt ima dobar ukus“, te da je grehota od Boga što je Žeravica nadživeo prof. Acu Nikolića za 30 i kusur godina.

 

Ko u životu nije video Ranka Žeravicu mogao bi samo na osnovu ovih konstrukcija da ga zamisli u glavi kao zlog čiču, koji pljuje , psuje i vredja sve što mu padne napamet, a sve to ogrnut zvezdinim šalom. Pogrešno. Žeravica je jedan simpatičan čikica , koji se bliži desetoj deceniji života i koji je u svojoj karijeri uspeo da postane svetski i olimpijski prvak na čelu tadašnje ekipe SFRJ, i koji se danas s vremena na vreme pojavi na nekoj od televizija da iskomentariše košarkaška dešavanja. Izmedju ostalog stigao je i da osvaja te , za Duleta nepostojeće, klupske trojfeje , od kojih jedan upravo sa partizanom 1996.godine.Da ironija bude veća Vujošević direktno lepi šlajmaru za lice čoveku koji je učestvovao u usponu Partizana tokom sedamdesetih godina. Do tada je Partizan bio ekipa zanemarljivog kvaliteta, tada su titule odnosili OKK Beograd, Cibona ( tadašnja Lokomotiva), Zvezda, Bosna, i neki drugi klubovi.Žeravica je između ostalog, prvi čovek koji se u SFRJ borio da se ozvaniči zanimanje košarkaškog trenera, da se uplaćuju doprinosi, da teče radni staž, da se ugovornim putem urede svi aspekti pravne zaštite trenera kao zaposlenog lica. Gledano dalekosežno, da nije bilo Žeravice, ni Dule ne bi mogao da namakne one masne pare tokom kratkometražnog kampovanja u ekipi CSKA Moskva.A porediti njegove i Žeravicine uspehe stvarno je smešno. Svaki navijački neostrašćen pratilac košarke u Srbiji može da posmatra Duška Vujoševića kao čoveka koji 15 godina zaredom  lepo spremi ekipu koju mu sastave Saša Danilović i Todorić, i koji je reprezentaciji , tada aktuelnom svetskom i evropskom prvaku, instalirao na spisak Djuru Ostojića, Vuleta Avdalovića, Dušana Vukčevića i Kostu Perovića.

Na drugoj strani u glupostima ne zaostaje i onaj vlasnik mutantske tvorevine čije je pravno sedište u Železniku, dvorana u Pioniru, čiji je grb pozajmljen od nekadašnjeg kluba KK Crvena Zvezda, a ime nosi po jednom od državnih preduzeća.Pošto grdne novce namaknute mešetarenjem na Kosovu, u kojoj je postao neprevazidjeni maher trgovine nekretninama, Ćoki sada pokušava da prodaje one stare šibicarske fore da 2 miliona + 3miliona ne čine 5 miliona, već da su to stvarna 3 miliona , dok se ona 2 , navodno iz prošle sezone ,tu šlepaju kao ušteđevina , te se izgleda ne troše nego samo prikazuju. Dakle ta 2 ušparana se ne troše, već se troše ona 3 , predviđena za ovu sezonu i to za namirenje potreba i KK FMP i KK Crvena Zvezda i KK Crvena Zvezda Telekom!!! Ćoki u transu urla „mapetovci napravite klub“ i kaže da je“ zvezda kao najveći srpski brend uvek delila sudbinu naroda“. Mislim se : super care, daj i meni onda da treniram sa prvim timom za 4 glave mesečno, nisam neki igrač , al kad se spremim možda i uspem da izbacim Rebića iz rotacije. Jebeš to da zvezda deli sudbinu naroda, daj malo narod da deli sudbinu zvezde.

Zaključno sa danom završetka ovog teksta desile su se još dve stvari:

 

1.Ranko Žeravica je u maniru stare škole gospodstva, na baljezgaranja Duće Vujoševića odgovorio da neće da ulazi s njim u polemiku, jer smatra da je su njegove reči izgovorene u afektu.Šmekerski , nema šta.

2.Nekadašnji drugi pik sa jedne od najjačih draftova u istoriji NBA , Darko Miličić, neuspešno je započeo svoj izlet u kikboks, jer je izgubio od nekog anonimusa koga su mu izveli , u nadi da Dare neće dobiti batine ili da će čak pobediti.

Nevezano što je Dare veliki i human čovek, mučno mi je bilo da gledam kako se bacaka  po ringu onim svojim otromboljenim telom, žarko želeći da radi ono što ne ume. Ono što ume da radi ( i što je mogao da radi možda najbolje od svih centara u Evropi), prestao je da radi pre godinu dana.U tih par minuta koje je proveo u ringu mogla je da se vidi naša trenutna situacija: košarkaši se tuku i pecaju ,lopovi zgrću pare, Megatrend doktori jure te lopove, a grobari umesto da mafijaše i lopove koji se međusobno poubijaju spuštaju u rupe , rukovode državom.

Miličić je izdržao rundu i po, mi ostali smo još ošamućeni i u konopcima. Jebem li ga dal će nas spasiti zvono.    


Umetnost ćutanja

Generalna — Autor primitivac @ 19:25

Ne znam šta drugi misle, ali za mene je najznačajniji trenutak u razvoju ljudskih prava i sloboda u zemlji Srbiji ,onaj kada je Vojvoda Šeki, posle dvanaestogodišnjeg kampovanja u haškom pritvoru, provalio socijalne mreže i blagodeti koje Youtube i Twitter  mogu da učine njegovoj karijeri. Brzi prenos informacija posredstvom interneta nam omogućava da svakog četvrtka , negde u popodnevnim časovima , odgledamo redovnu konferenciju za novinare koju Vojvoda drži u predstavništvu stranke, i koji je zasigurno najbolji stand-up nastup i najbolja live emisija na srpskoj medijskoj sceni. Pregledi se gomilaju iz dana u dan, narod se nasladjuje dok gleda kako Vojvoda ozbiljno- neozbljinim tonom istresa pikanterije i gadosti iz života naše političke elite, uz onaj njegov često iritantni cinizam i smisao za provokaciju.Nije to oduševljenje informacijama, godinama mi sve znamo o tim likovima, nešto iz raznih pristrasnih novina, nešto pokupimo u kafanskim razgovorima, nešto iz prve ruke od slučajnih svedoka pojedinih govnjivih dešavanja. To je oduševljenje time što Šeki priča naglas ono što bi svako od nas želeo makar jednom da istrese u javnost ili u kameru, ali nas uvek jebe strah od toga, šta će biti posle. Kako preživeti?

 

Ta famozna sloboda mišljenja i govora, i njena izvikana podgrupa „ govor mržnje“ je uvozni proizvod iz čuvene američke fabrike demokratije.To je taj Prvi amandman, deo „najsavršenijeg  ustava u istoriji“, na čijoj je zloupotrebi  i izgrađena ideja globalizma, u kojoj bi Amerika imala ulogu prvog najvećeg svetskog policajca i najvećeg svetskog monopoliste u oblasti zelenašenja. U suštini, nije to u osnovi bila tako nehumana ideja. Sećam se da sam na internetu jednom video sliku nekog grafita koji je glasio „ Demokratija je kada nisi zatvoren, zato što si bio otvoren“. Upravo to je trebala da bude srž cele stvari - da slobodno iskažeš svoje mišljenje i da ti zbog toga ne fali dlaka s glave.Međutim, čovek je kvarljiva roba, a oni koji imaju moć i lovu , večito jebu one koji je nemaju .To je i princip koje su usavršili vlasnici zelenih novčanica iz Vašingtona poslednjih decenija: pikiraj slabiju zemlju, podmaži par namazanih likova da zapale masu i stanovništvo, pa onda zavrti propagandu kako im tamošnja vlast ograničava ljudska prava i slobode, pa kad oboriš vlast, namesti svoje ljude tamo, pa ih jaši dok ne lipšu do kraja.Prost plan osvajanja kapitala , bez okrvavljenih ruku .Sloboda i demokratija.

 

U današnjim društvenim odnosima mediji su svakako najmoćnije sredstvo manipulacije slobodom govora. Još onomad , Tomas Džeferson, treći predsednik Ju-Es-And-Eja reče da bi uvek više voleo da ima „ novine bez vlade, nego vladu bez novina“, a to beše pre nekih 200 i kusur godina. Najveći živi svetski intelektualac Noam Čomski , u svom delu „Mediji, propagada, sistem“ izlaže 10 ključnih tačaka za upravljanje ljudima putem medija, odnosno prostije rečeno „10 načina za pišanje po sirotinji“. Kao prvu i najbitniju tačku , Čomski ističe preusmeravanje pažnje javnosti. Pažnju javnosti preusmeravati sa važnih  problema na nevažne. Prezaposliti javnost poplavom nebitnih informacija, da ljudi ne bi razmišljali i stekli osnovna saznanja u razumevanju sveta.”

Premijer Vučkela je svojevremeno bio dobar student. Dok je radio na mestu podguzne muve kod Vojvode Šekija, sigurno je morao da isčita gomile i gomile antiglobalističkih knjiga ( od Čomskog većeg antiglobaliste nema), pa je velika verovatnoća da je naleteo i na ovo delo. Pogotovo jer se slepo drži navedenih pravila i ne popušta ni milimetar.Dok su skapavali dalekovodi i ledile se trafostanice i bakarne žice po Majdanpeku, gledali smo po 10 puta kako se Bogićeviću stavljaju lisice na ruke i kako vrsni analitičari kao najveću pretnju prosperitetu Srbije  predstavljaju  pakleni i nadrealni savez Hrvati- Šešelj-Američke tajne službe . Onda okreneš kanal – a ono na Pinku direktan prenos depilacije Sorajine pičke.Pa opet okreneš kanal  i vidiš Bata Đošu kako grokće dok priča vic kod Lee Kiš, dok Zorica Marković meće sredinu leba u moču od pečenja i pomijari.

Danas je kao udarna vest u svim dnevnim novinama bila da je šlem spasio život ministru Antiću , a zaobilaznim putem, nekim poluilegalnim medijskim kanalima i za kafanskim stolovima si mogao da saznaš da su poreski inspektori po istom tom mračnom Majdanpeku lešinarili da utvrde zašto privrednici neevidentiraju promet robe!!! Zaboravili ljudi da je i fiskalna kasa električni aparat, i da je neizvodljivo da radi bez električne energije , pa se brže-bolje pokunjili i odmaglili u tople kancelarije bez ijedne napisane kazne.Putevi medijskog čarobnjaštva su beskrajni, a kompletna politička garnitura je primenjuje kao vaspitno sredstvo, kojom se ispira mozak i utiče na svest naroda.

I onda o toj opštoj atmosferi davanja anestezije narodu u jezik, Voja Šešelj ispada kriv što ponavlja ono što je pričao i pre svoje dvanaestogodišnje pauze, sve pod firmom „govora mržnje“.Osim onog komentara o Đinđiću koji je stvarno degutantan, šta mu se može zameriti? Što i dalje hoće Veliku Srbiju? Što ne voli Hrvate?Što opet etiketira ljude kao izdajnike?Pa sloboda govora i mišljenja nas uči da slobodno možeš da kažeš šta si naumio i šta ti se dopada a šta ne.Hrvatima se ne sviđa šta on govori o njima? Pa i oni ga mažu govnima iz dana u dan. Nije korektno nazivati ljude izdajnicima? Sve dok ga neko od prozvanih ne tuži za uvredu i klevetu, može da trtlja šta oće .

To je problem , što možeš da pričaš ono što želiš, sve dok to ne ide kontra vlasti i sistema. Što peder više nije peder, nego mora da bude gej. Što ne smeš da kažeš nekom da je lažov , nego da priča neistine.I sve tako , dok ti izražavanje u eufemizmima ne postane navika i dok ne postaneš srećan što imaš krov nad glavom, platu od 30.000 dindži mesečno, posao kod drčnog privatnika ili u propaloj državnoj firmi i pečenje za Novu godinu. Sve dok se civilizacijski točak ne vrati unazad i dok se ne uklopiš u ovo vreme u kome „biti izuzetan, znači biti prestupnik“.

U vreme kineskog jednoumlja svi su nosili one jednobojne plave košulje tzv. „maovke“ , kako bi iskazali odanost velikom vođi.Čini se da se bliži vreme kada će svako od nas morati da metne silikone u usne i da nauči da ukrsti prste na pravi način.


Otac sa službenog puta

Generalna — Autor primitivac @ 11:10

Kao medicinski pojam, paranoja predstavlja „psihozu koja se karakteriše sporim razvojem trajnog i sumanutog sistema, sa očuvanošću jasnoće reda u mislima, volji i delanju.Paranoik najčešće logično rasuđuje, izvodi ispravne zaključke ali iz pogrešnih premisa“. Sa nenaučne strane , svako od nas zna šta je paranoja i kako se ispoljava. Čovek tripuje da ga jure plaćene ubice, da mu kolege sa posla smeštaju otkaz, da mu tašta sipa mišomor u kafu i da ga lagano truje; prosjake koji mu zazvone na vrata izbacuje na ulicu jer u njima vidi lopove , a anketare i popisivače stanovništva ne pušta u kuću , jer u njima vidi sektaše i narkomane.Kad pojedinac oboli od paranoje , uglavnom najebe njegova porodica i okruženje; međutim , kada premijer oboli od paranoje ,uglavnom najebe ceo  narod. Ili se smeje.

Od kako je Vučketova intelektualna elita juče saopštila da se otac nacije prisluškuje po Miškovićevim hotelima, zamalo nisam umro od smeha.Jebem mu mater, pa svi znamo da Srbija nije Amerika, nemamo mi toliko bitnih tajni da bi se ovde režirao jedan Votergejt, u ovom slučaju u kontra smeru. Ali dobro, nek bude. Premijera nam slušaju. Kažu, operativci DB-a su naišli na određene tragove špijunaže i sada imaju opravdanu sumnju da špijunaža zaista postoji.Oni isti operativci koji su pre tri nedelje dozvolili da im šiptarske snage provozaju avionče za velikoalbanskom zastavom iznad punog stadiona. Pametnom dovoljno . Samo ne znam da li su Vučketovi saradnici morali da poslušaju šefa i izađu sa takvim informacijama u javnost, ili su stvarno zabrinuti za njegovo zdravlje i bezbednost . Ako je ovo drugo, u priličnim smo govnima, jer imamo klasičan primer „ludila udvoje“ ( ili kako kažu čike psihijatri folie a deux).

 

Ipak,  svi mi znamo ko je pravi gospodar Tominog i Vučketovog straha. Doktor pravnih nauka zatočen u haškom kavezu , razume se. Od kako je sistematsko medicinsko iživljavanje pravnih razbojnika iz Haga nad Vojvodom Šešeljem konačno počelo da uzima maha, pojavila se mogućnost da se, makar teško bolestan , vrati u zemlju iz koje je dobrovoljno otišao pre 11 godina. Da se sinu Vučkeli otac konačno vrati sa službenog puta , a kumu Tomi vrati kum , koga je pre par godina prodao za sitne pare.

Međutim ni 11 punih godina pravnog i fizičkog zlostavljanja Voje Šešelja  u haškom kazamatu, gde još nema ni prvostepene presude , gde su prekršeni svi osnovni procesnopravni i etički  principi, nema dovoljno uslova da država bezuslovno garantuje za njega. Ovako, naša cenjena vlada ponovo pruža delimične garancije Šešelju , kao i pre par meseci. Dakle, trgovina je jasna, vlada garantuje za Šekija ,ako se Šeki obaveže da ćuti , sedi zatočen u svojoj kući, spasava šta se spasti može od svog zdravlja i ne uzima u usta svoje nekadašnje šegrte. U junu je Šeki ove uslove odbio, jer nema ljudske slobode bez slobode izražavanja i mišljenja, a sedeti zatočen u kući je isto što i sedeti zatočen u  zatvoru . Ima i ona narodna izreka: i zlatni kavez je samo kavez.

Pa da li je i ovo vid paranoje? Bojati se teško bolesnog i izmučenog čoveka, koji proživljava možda poslednje dane i kome se uskraćuje da umre pored porodice i u svojoj zemlji. Možda.A možda i ne.

Šešelja neko može da voli , a neko ne , ali je činjenica da je on poslednji romantični junak srpskog naroda, koji je ostao dosledan sebi i svojim stavovima, pokazujući da je moralna gromada u odnosu na sve gmizavce i umne invalide koji nam zadnjih 13 godina kroje sudbinu.I činjenica je da je sa ove tačke gledišta  više učinio za državu nego bilo ko drugi, stalno stojeći na prvoj liniji vatre i pokušavajući da svojim briljantnim umom i velikom količinom znanja , argumentovano izlomi sve neistine i laži kojima nas kiti Amerika i EU poslednjih decenija.Koliko se samo na ovom primeru vidi da je Petar Kočić bio u pravu kada je napisao da onaj „ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu , slobodan je i neustrašiv kao bog, a prezren i gladan kao pas“.

Dani i meseci koji su pred nama pokazaće kakav će rasplet biti. Ništa dobro i časno ne treba očekivati ni od predsednika ni od premijera .Njihovo dostojanstvo i poštenje je nestalo pre skoro 7 godina, kada su pljunuli  u ruku koja ih je othranila i osposobila za samostalan politički život.U Srbiji je izgleda suđeno da se najsramnije tačke iz nacionalne istorije ponavljaju, te nije ništa čudno što se izdaje i kumoubistva ponavljaju. Možda i Šešelj nije Karađorđe, ali kum Toma je inkarnacija Vujice Vulićevića u 21. veku.Ljudi koji nas vode tamo gde nas ponižavaju , vređaju, guraju u dužničko ropstvo i nameću kompleks dežurnih krivaca za sve svetske nesreće , ne mogu biti ljudi koji nam misle dobro.

Vujica Vulićević je nakon ubistva Karađorđa , u spomen svom grehu podigao manastir Pokajnicu. Kada kroz X godina bude konačno podignut i taj Beograd na vodi , možda će gazda Arapi i dozvoliti da se makar jedna zgrada nazove Šekijev soliter .


Dugo putovanje u Evropu

Generalna — Autor primitivac @ 10:00

I ko nakon svega onoga što se sinoć izdešavalo može i dalje da poriče da je Duci Simonović u pravu.Lično sam sve bliži onome što taj doktor filozofije i diplomirani pravnik, kome se godinama lepi etiketa ludaka i teoretičara zavere, već dugo ističe : sport je samo instrument u rukama mondijalista i globalista, kojim se neumorno radi na stvaranju novog svetskog poretka. Naše dugo putovanje u Jevropu, na koje više ne znamo ni kada ćemo niti kakvi ćemo stići , konačno je postalo obesmišljeno i demaskirano. U tu demokratsku Jevropu može se ući samo gladan, žedan, bez ličnog identiteta, bez osećaja pripadnosti državi u kojoj živiš, narodu čiji si deo. Dakle kao rob(ot), čija će jedina svrha postojanja biti da radom i rmbanjem otplaćuje stare kredite, i da od zelenaša iz raznih „evropskih fondova za pomoć“ uzima nove kredite, kako bi se na trenutak mogao kupiti lažni porodični mir, spokoj i egzistencija.

 

Ali ipak svaka čast Vučiću, jer je za samo nekoliko meseci svojim predanim radom uspeo da omogući da se mapa Velike Šiptarije zavijori u sred Beograda, pred širokim auditorijumom od oko 20.000 ljudi.Svaka čast Vučiću, jer mi smo krivi, mi smo ti koji na svake 4 godine ( nekada i ranije) izlazimo na birališta i opredeljujemo se za to šta ćemo biti u narednom periodu. A Srbija je na izdisaju od onda kada smo pucali u našu nacionalnu svest, kada smo se poput najgorih kockara, zaleteli da prodamo i uremimo sve ono što vredi , samo da bi  došli do keša da izbrišemo stare brljotine i izvadimo stare fleke.Kamatu na taj iznos plaćamo i danas. Zaista, Srbija sve više liči na okorelog kockara, koji je spičkao svoju crkavicu na trke pasa i na ruletu, pa sad trči od jednog do drugog zelenaša , i od zalagaonice do zalagaonice ,kako bi prodao i uremio i ono malo imovine što mu je ostalo. Jebeno je to što kockar uvek udari glavom od zid: neki završe u zatvoru, neki se ubiju, neki crknu sami od muke.Kockar umire, ali dug ostaje, a ostaje i potomstvo koji će taj dug nastaviti da vraća.

U Evropu u koju žurimo, brat albanskog premijera, zajedno sa vrlim međunarodnim diplomatama , u VIP ložu unosi daljinac kojim se upravlja onim letećim čudom , koje nam je tako verno predstavilo kako bi trebala izgledati Albanska država kroz par godina.Hapsimo kreativnog i duhovitog Šiptara, ali mu ipak ne možemo ništa , jer ga štiti USA pasoš koji je nosio u džepu pored daljinca. Kako uhapsiti američkog državljana, vaspitanog na osnovima čuvene američke demokratije, na idejama Prvog amandmana koji garantuje slobodu mišljenja i govora? On kao pripadnik američke države ima svako pravo da pokaže kako želi da izgleda njegova matična albanska država, i nemamo prava da ga sprečavamo da to javno pokazuje.Demokratija at her finest, kako bi se reklo.

Mi smo , sa druge strane trampili našu demokratiju za ulazak u Evropsku uniju. Da se, kojim slučajem u Tirani nad stadionom zaviorila mapa Srbije u granicama Karlovac-Ogulin-Karlobag-Virovitica, demokratske čike bi nam već pripretile sa jedno tri metra sankcija, a predsednik Toma bi morao da svoje intelektualne veštine stečene na naprednim master studijama iz oblasti ekonomije , koristi da se opet izvinjava jer se povampirila velikosrpska zver.

Još veći paradoks je praviti vojnu paradu, sa vojskom koja ne postoji.Jer mi već godinama nemamo vojsku, imamo samo cirkuzante čije se školovanje svodi na to da u ritmu gaze strojevi korak, stoje u vrsti pod konac i da napamet nabubaju koliki je prečnik cevi kalašnjikova. Zato je i onaj nesrećni Mitrović morao da lovi ono avionče po terenu, da skakuće kao zec, iako je svaki od dokonih pripadnika žandarmerije i vojske mogao da ga skine hicem iz pištolja. I to bi bilo potpuno opravdano, jer ekstremne situacije zahtevaju ekstremne mere.Kada Putin 16.oktobra bude postrojavao artiste i mažoretkinje u uniformama tzv. Vojske Srbije , svakako će morati da gleda u nebo, kako iz pravca Rumunije ne bi doleteo dron sa zastavom na kojoj piše KRIM JE UKRAJINA.

 Kada parada prodje, par dana ćemo da veličamo našu vojnu moć, bez obzira što nam se šiptarska gamad popišala i na ono malo nacionalnog ponosa koji nam je ostao.Moraćemo da se vratimo u svet u kome je poželjno biti peder, ali zato nije poželjno biti Srbin.U tamni vilajet Gospodara Vučića, koji je svoja nekadašnja ( ispravna) ideološka ubedjenja prodao da bi izlečio svoje komplekse večitog drugog čoveka i večitog posluška i kvaziintelektualca, i koji je spreman na sve samo da bi mu evropska gospoda odala priznanje na njegovoj sposobnosti.Medjutim sad se ne može ići nazad. „Ovo je sve normalno“ što bi rekao Muta Nikolić. Šta smo zamesili to ćemo i da jedemo.

P.S

 Onom nesrećiniku koji je isprozivao Vučkelu u udarnom terminu , savetujem da se slojevito obuče kad ga budu vodili u MUP na iformativni razgovor.Dakle minimum dva džempera, prsluk i perjana zimska jakna. Da bi ga ispitivanje manje bolelo.


ADVOKAT I PRIPRAVNICI

Generalna — Autor primitivac @ 18:11

U godini u kojoj su košarkaši postali viceprvaci sveta, vaterpolisti prvaci, u kome smo osvojili sila medalja u atletici i plivanju i u kojoj je Đovak odbranio prvo mesto na svetu, gledanje mečeva fudbalske reprezentacije dolazi kao pijenje špricera od prokisle smedrevke iz tetrapaka posle krkanja dobrog, masnog pečenja - može da ti pokvari užitak u jelu , ali ipak nastavljaš da piješ, jer pečenje i špricer se ne smeju odvajati.

Naši najbolji kotrljači lopte će u ovom ciklusu imati mnogo lakši zadatak nego prethodnih godina , jer je UEFA rešila da poveća broj učesnika zvaničnog turnira ( dva idu direktno , jedan kroz baraž), što ukazuje na to da na ovo prvenstvo neće ići samo oni koji ne žele i oni koji načisto nemaju veze sa fudbalom. Vrli činovnici organizacije koji se zove FSS i od kojih nemali broj ima određenog zatvorskog staža, dosetila se da pranje novca zarađenog kroz prodaju talentovane maloletne dece menažerskim agencijama i kroz talove sa mutnim građevinskim investirtorima oko izgradnje stadiona i kuća fudbala,  napravi tako što će drugi put u istoriji za selektora dovesti stranca. Stari lisac Tole je iz šešira izvukao Dika Advokata, jednog kouča sa solidnom reputacijom u evropskim fudbalskim krugovima, čiji je vrhunac karijere osvajanje UEFA kupa sa Zenitom godine 2008.

Sa stručne strane , ovakav razvoj situacije možda nije ni loš. Gotovo svi holandski treneri  kao svoj fudbalski spirtius movens ističu „totalni fudbal“legendarnog  Marinusa Mihelsa, pa će biti interesantno , kako će se ,i da li će se makar osnove tog sistema, primeniti na našu nogometnu kalakurdiju. Sa finansijske strane je evidentno da su se lihvari i računovođe iz saveza malo zajebucnuli, jer će Advokat evidentno da masno naplati svaki svoj minut proveden na klupi naše ekipe. Kako zbog proširenja završnog turnira više i nije neki podvig uspešno završiti kvalifikacije, ovu ekipu je za deseti deo uloženog novca mogao da nastavi da predvodi Ljubinko Drulović , a ostatak para je , recimo, trebalo uložiti za suzbijanje nezadovoljstva i nereda na tribinama-  platiti Soraji i Staniji da puše kurac navijačima i huliganima i tako im suzbiju nalet agresivnosti i besa kada Raća Petrović u nadoknadi vremena omaši prazan gol.

 

No kako se sirotinja uvek nije pitala oko velikih para , treba se vratiti na sportski deo priče. Šta mogu i koliko mogu naši u grupi u kojoj će se suočiti sa Portugalom, Danskom, Albanijom i Jermenijom?

                                                          SRBIJA

 

Kao prvo , veliko je olakšanje i zadovoljstvo , što kroz ove kvalifikacije ( nadam se) nećemo gledati Mihine vedete i nosioce igre Alena Stevanovića, Radovanovića, Krstičića, Fejsu i Šćepović braderse.Osnova našeg uspeha ponovo će da leži u defanzivi u kojoj će da caruje Bane Ivanović ( trenutno možda najkompletniji defanzivac sveta) po desnoj, Kolarov po levoj strani, dok će se na štoperima rotirati više igrača, u zavisnosti od toga hoće li Subotić promeniti mišljenje oko (ne ) igranja za nacionalni tim. Što se tiče golmanske pozicije , mišljenja sam da se treba forsirati mali Rajković, ako već težimo ka tome da dobijemo jednog kvalitetnog i pouzdanog golmana za šta Rajković i mentalno i tehnički ima štofa. Stojke već ulazi u godine kada naše fudbalere  boli kur da postaju bolji , već gledaju da izvuku neku finu lovu kako bi otvorili lokal u centru Begea i šibali kvalitetnu pičetinu do svoje pedesete.

Hronični nedostatak našeg fudbala već godinama je taj što se od Saše ilića nije proizveo igrač koji zna da pusti loptu u prazan prostor. Zbog toga će i Nemanja Matić na sredini imati nezahvalnu ulogu da distribuira lopte levo i desno u dubinu, a opet da krpi rupe koje nastaju kada Marković i Đuričić , u želji da naprave neki brazliski dribling , poklone loptu protivničkim veznjacima i otvore prostor za kontru.Sve će to izgledati teže kada se zna da mu direktni partneri neće biti Fabregas i Azar, već neki drugi ljudi.Na bokovima će najverovatnije biti Tadić i Marković.Tadić je već duže vreme jedini naš ofanizvni fudbaler koji iziskuje sve ono što moderni fudbal traži od ofanzinog veznog: tehnika, pravovremeni pas, solidna duel igra, prekid i završnica.Sa druge strane fleku na Markecov ogroman talenat jeste evidentan nedostatak kuglica u mudnoj kesi, usled čega  šanse ukazane u Liverpulu ne koristi onako kako bi trebao, već umesto driblinga i ubacivanja u prazan prostor , uglavnom muva loptu prvom do sebe. Ipak , njegova brzina i mobilnost je ono što će nam trebati, pa će najverovatnije biti utakmica kada će moći da smesti i dva gola.Šansu će da vrebaju i Jojić i Zoran Tošić, čak je moguć i scenario da Tošić zbog korektnih igara dobija šansu i pre Markeca.Ostatak veznog reda čine Gudelj i Ignjovski, isti tipovi igrača , koji će da ulaze zadnjih 15 minuta da bi sačuvalo eventualno vođstvo, dok će Đuričić možda konačno da dobije priliku da zaigra svoju prirodnu poziciju ofanzivnog veznog , nakon gomile Miharinih eksperimenata u kojima se kao najistureniji borio sa i po 15 kilograma težim štoperima i bekovima.

U napadu će se birati između Mitrovića i Đorđevića.I oni su dva mahom slična igrača, s tim što se čini da je Mitar ipak bolje rešenje, jer je mlađi a i u psihi ima elemente onog šabanskog i džukačkog karaktera, koji se u fudbalu tumači kao sportska drskost  i koji te stalno tera da se boriš i nadigravaš, da bi posle uspešnog poteza mogao da podjebavaš i provociraš protivničku half liniju.

                                                     JERMENIJA

 

Naš prvi protivnik spada u grupu onih fudbalskih velesila poput Azerbejdžana , Kazahstana i Estonije , koji su svoje najsvetlije trenutke doživeli upravo u mečevima sa nama. Te 2007. godine su uspeli da nas na svom terenu posrame i nateraju da odigramo samo 0:0 .Pogled na sastav Jermena nam u startu, sem par poznatih imena ništa ne govori. To su gospoda koja novce uglavnom zarađuju igrajući u ligama svoje bivše sovjetske braće, i u domaćem šampionatu, sa manje ili više uspeha.Tu je nezaobilazni golman Berezovski, stara kuka koja brani gol svoje države i u 40. godini i koji se već  18 godina odaziva pozivima raznih selektora.U sastavu je i Ajaksov propali talenat Edgar Manuharijan koji sada predvodi navalu Urala iz Jekaterinburga . Kako glavnog muda ekipe Mktarijana iz Borusije neće biti zbog povrede , to bi otprilike bilo to.

                                                      ALBANIJA

 Veliki gospodin Igli Tare

Ljuti Arbanasi su već sakupili tri boda sa gostovanja u portugalu i stavili do znanja da nisu za zajebanciju i podcenjivanje. Uglavnom , ovu ekipu čine deca regularnih Albanaca , jer je već poznato da potomci  arnautskih bauštelaca i vlasnika poslastičara u Ofenbahu , Dizeldorfu  i Beču , poput Džake, Šaćirija , Behramija i Mustafija igraju za neke druge, imućnije države. Ovako, u nedostatku veličina kakve su Igli Tare i Fatmir Vata, u Beogradu ćemo kao prvu zvezdu gledati Lorika Canu, prgavo kuče , koji je reputaciju zaradio kvareći igru i prebijajući protivničku navalu u Marseju i Laciju. U sastavu su još veteran cvajte Edmond Kaplani, nekadašnja dobra investicija na menadžeru iz 2006. godine, Hamdi Saljihi i stariji brat Granita Džake , Taulant, koji gorko plače jer nije imao kvalitet da igra za Švicu kao njegov bata. Sve to sa klupe predvodi Đani Di Bijazi, iskusni predstavnik Talijanske katenačo škole , jedan od onih stručnjaka koji karijeru provedu vodeći Ređinu , Empoli i Komo, dok im ne kapne neka unosna ponuda od neke egzotične zemlje.

                                                        DANSKA

 

Kao i sve skandinavske zemlje , i Danci imaju onaj nenametljivi kvalitet, jer ih u svakom kvalifikacionom ciklusu i ne primetiš po nekoj igri, ali kad baciš pogled na konačnu tabelu vidiš da su relativnio sigurno obezbedili uspeh.Danci imaju par ozbiljnih igrača i znaju da igraju na rezultat, pa ćemo, ako sve bude drugo u redu, sa njima morati da se koljemo da bi izbegli eventualni baraž.Ima tu zanimljivih likova poput Šmajhela Juniora koji je fino počeo da brani ove godine, pa Ager i Simon Kjer , kao štoperski tandem sa dovoljno iskustva, kojim kompenzuju neke rupe u kvalitetu . Na sredini će da rebuse rešava odlični Kristijan Eriksen iz Totenhema, a na boku će biti uvek konkretni Kron Deli, koji je odigrao perfektno protekli Euro.Ono što ih koči jeste što im je mentalno zaostali i fudbalski ograničeni Niklas Bentner prva i poslednja opcija u napadu , tako da je potreban udeo i čuda i truda kako bi Bentner bio konstantno efikasan i delotvoran u predstojećim mečevima.

                                                       PORTUGAL

 

Sve je bliži dan kada će Kristijano Ronaldo dići ruke od igranja za državni grb , jer postaje izvesno da je odustao da  rizikuje da mu neke fine čike iz Moldavije i Estonije izlome obe noge i pošalju u invalidsku penziju, pogotovo kad se uzme u obzir da Portugalci nikad ništa neće osvojiti na velikim takmičenjima. Upravo kada im skloniš Kristijana iz sastava, ovi momci postaju razularena horda koja šparta terenom kao muva bez glave van kakvog smišljenog cilja.To je zato što Nani ne može da bude Ronaldo, Kvarežma fudbal shvata kao laku zajebanciju, Karvaljo  ima jebenih 36 godina, a daleko unazad u ekipi ne postoji fubaler koji liči na špic igrača. Albanci su ih već mlatnuli u sred Aveira, a nije nemoguće da im usledi totalno pomrčenje, jer je izvesno da ih i mi i Danci možemo ispratiti sa par golova u mreži i pokunjene.Jedina dobra stvar kod njih je što im je za selektora umesto Manćinija , doveden podnošljivi  Fernando Santos. Sa Manćinijem bi sve ovo već ličilo na smehotresnu tragikomediju.


U IME IGRE

Generalna — Autor primitivac @ 15:10

Pozadina cele ove priče je jako slična onoj s početka 1991.godine , kada je Željko Obradović, tada legitiman član one superjake SFRJ košarkaške selekcije rešio da stavi tačku na igračku karijeru i posveti se trenerskom poslu, ono što će mu  u narednim decenijama doneti svetske, evropske i olimpijske medalje i osam titula evroligaškog prvaka. Žoc uvek ističe da ga na takav potez opredelio razgovor sa legendarnim Profesorom Nikolićem , njegovim košarkaškim  mentorom koji ga je dugo ubedjivao da može biti bolji trener nego što je igrač, a kao igrač je bio odličan.

Došlo je ono čuveno finale iz 1992. godine, kasnije sankcije, pa veliki kambek naših momaka u godini 1995.U tim danima , Željko će istaknuti a kroz naredne godine i više puta ponoviti sledeće:

„Od igrača koje sam trenirao , najbolju osnovu da postanu dobri treneri Imaju Vlada Dragutinović i Aleksandar Đorđević.Vlada je smiren, razume igru i racionalan je , dok je Sale rodjeni pobednik , jak karakter.“

 

Sale Djordjević je svoj trenerski diplomski odbranio sa čistom desetkom. Uspelo je ono što mnogim iskunijim njuškama nije pošlo za rukom -da pretoči pritisak i teret u mogućnost a zadatke , obaveze u igri u lepotu.Ipak znao je ono što su znale i te iskune njuške pre njega- da je lepa igra najbolji način za pobedjivanje , ali da je najveća odgovornost na igračima onda kada treba igrati lepo i jednostavno. Znao je i gde svoje trenerske mentore treba da sledi a gde da ih izneveri. Od Željka je preuzeo princip „ da je svaka kretnja u napadu bolja od nikakve kretnje“, od Karija da brz i efikasan napad protiče iz čiste odbrane, i da prvo treba slomiti protivnika defanizvno , pa onda u napadu možeš da bacaš loptu i u publiku. Od Dude ivkovića, staru mudrost i pravilo, da nema velikih ekipa bez velikog čoveka u reketu , i da je ekstra pas i nesebičnost uvek uvod u bolji prostor za šut.

Ali svega toga ne bi bilo bez jedne stvari, možda i ključne za ovaj ogromni uspeh

Sale je uspeo da svojim šampionskim šmekom  da igrače liši pojedinačne sujete i da im nametne svoj autortet. To nije autoritet zasnovan na strahu, već na poverenju . Prvi je trener koji je Teodosića uspeo da nauči da biti najbolji igrač nije isto što i biti lider ekipe. Da se majstorstvo i rispekt od saigrača ne zaradjuju samo ako pogdoiš 4 trojke sa 10 metara ili im  pasovima nacrtaš čiste pozicije za šut, već da moraš da se boriš, da okrvaviš kolena igrajući odbranu, da pokažeš da radiš sve ono što i oni rade i da zaslužuješ da budeš ispred njih i da ih predvodiš.Tako da nema čoveka koji je zaslužniji za rehabilitaciju Miloševe karijere ( koja je u stagnaciji od onog triler polufinala iz 2009. sa Slovencima) od Saše Djordjevića. Teo će sigurno biti član idealne petorke šampionata, a ako se u nedelju uveče desi neko čudo, kakva se u košarci često dogadjaju, verovatno će se govoriti o njemu kao MVP igraču celog turnira.

Inekcija samopouzdanja koje je doneo meč sa Grcima , toliko je evidentna da je čak i napadački oganičeni Stefan Marković uspeo da protiv Francuza odigra najbolju napadačku košarku u svojoj reprezentativnoj karijeri , da Kalinićeva igra isijava sportskim bezobrazlukom (koji Ser Čarls Barkli nabolje opisuje rečenicom : „Idem ili da polomim tebe ili da se sam razbijem na komade“), i da se Bjelica konačno komforno oseća u onome što radi na terenu.

Kao i u životu i u košarci je samopouzdanje ključ uspeha – kada ga imaš , imaš i ono što nemaš; a kada ga nemaš, nemaš i ono što imaš. To je ono što Radulj Džabara tera da opravdava svoj nadimak, od Bogdana pravi Danilovića, od Bjelice Bodirogu, od Španaca razočarenje, a od Srbije (vice)šampiona sveta.

 

O meču protiv Amera nema šta da se kaže. Jednostavno, to će za nas biti najlakša i najlepša utakmica na turniru. Jer ne odmeravaš snage često sa ljudima za koje mnogo smatraju da su najbolji u onome čime se bave. I ako se desi ono što svi očekuju, pa se ova utakmica i izgubi sa 20, 30 razlike, to će biti normalna , regularna stvar. Zbog toga je strah od poraza  minimalan , a tih 40 minuta treba iskoristiti da se na pravi način zaokruži jedna fantastična basket priča.

Mi dakle, razloga za strepnju nemamo. Amerikanci su ti koji treba da se razmisle šta će i kako će.

Zašto?

Pa zato što je vreme pravih, nepobedivih drim timova daleka prošlost. Zato što niko od ovih igrača nikad neće postati NBA legenda , mudo, pobednik. Zato što će se za 20 godina govoriti o njima samo kao o dobrim igračima u svome vremenu, ali ništa više od toga.Zato što na terenu ne izgledaju zainteresovano, jer je njima veća stvar osvojiti NBA prsten nego postati svetski prvak . Zato što se Majk Križevski kao autoritet može nametnuti samo u svom dvorištu, na univerzitetskim terenima, i ispod grba Djuk Blu devilsa.

Zato što je Srbija ponovo počela da igra u ime igre koja se zove košarka , a ne u ime igrača kao pojedinaca i u ime taktike.

Zato što je Sale Djordjević navikao da bude šampion. A najjači je , kao što smo ponovo videli, kada svi misle da je izgubio.


ISPIT KARAKTERA

Generalna — Autor primitivac @ 19:59

Prvi ispit karaktera Saleta Đorđevića, zna se, bio je u Istambulu 1992.godine. Čuveno izvođenje lopte Koprivice ispod obruča, Sale prima, šprinta uz desnu aut liniju, naskače i ubacuje preko direktnog čuvara trojku za pobedu . Partizan postaje i sve do danas ostaje najmlađa ekipa koja se okitila evroligaškom titulom. Đorđević postaje zvezda u usponu, kreću prvi unosni inostrani ugovori, dobre sezone u Evropi, gde je polako zidao svoje igračko ime . Ispit drugi- Evropsko prvenstvo u Atini 1995.god, prvi put nastup Jugoslovenske ekipe nakon zabrane zbog sankcija . Sale jedan od najkonstantnijih igrača u ekipi, a u finalu , Litvancima ubacuje 41 poen uz šut za 3 poena 9/12. Sledi odlazak, pa brzi povratak iz NBA lige , potom ponovo dominacija po evropskim ligama. Ispit treći – Italija 1997. godine, četvrtifinale protiv Hrvatske. Kao u Istambulu pre pet godina ranije, prima loptu ispred svog koša, dolazi do protivničke linije za 3 poena , diže se i pogađa u zadnjim sekundama.Epilog je svima poznat...

 

24 godine nakon početka njegovog igračkog uspona, Aleksandar Đorđević, dokazani šmeker, pobednik ,čvrst karakter i mangup , i na terenu i van njega ( oženio se Saškom, nekada top urbanom gradskom pičokom na koju je drkao ceo Beograd),nalazi se na još jednom ispitu svoje muškosti , ali ovaj put sa druge strane roštilja. Ovaj put pokraj terena sa trenerskom legitimacijom oko guše, bez prava da sam uzme loptu u ruke i reši problem ispred sebe.

Kada se naši momci u subotu , negde oko 18 sati budu borili sa ekipom Grčke , znaćemo zasigurno je li Saša Đorđević ima potencijal da bude onakav trener kakav je bio i igrač i da li su njegovi igrači sposobni da budu bolji nego što zapravo jesu .

Prva runda šampionata nas je ostavila u mnoštvu dilema. I dalje se ne zna šta možemo, koliko možemo, šta je naša igra, kako i preko koga napadamo, na koji način se branimo, gde su nam vrline a gde mane.Ovo zbog toga jer smo u tri ozbiljne utakmice u našoj grupi pokazali tri lica- protiv Francuza je bilo korektno ali nedovoljno koncentrisano, protiv Brazila 10 minuta savršenstva i 30 minuta dezorijentacije, a protiv Španaca možda i najbolje , ali nedovoljno dobro za takvog rivala.

Međutim , prednosti ovog nakaradnog sistema takmičenja, koja je FIBA uspostavila za ovu priliku, su to što imamo protivnika i u 1/8 finala i u eventualnom 1/4 finalu  , protiv kojih se može igrati i koji se mogu pobediti .Velike utakmice rađaju velike igrače, a pritisak odlučuje ko može biti a ko ne može biti veliki igrač. Sve u svemu u subotu uveče jasno ćemo znati : ko zna stvarno i ko zna pomalo, ko zna sve i ko zna ponešto. Ko je mali, srednji , velik , veći . I ima li možda neko potencijal da bude najveći.

 

Problem 1:  KAKO  IGRATI  PROTIV  GRKA ?

 

Grci su dobili svih svojih pet mečeva i to je za poštovanje, bez obizra na dosta lošiji kvalitet protivnika od naše. Hrvati su večito indisponirani i izduvani i bez karaktera, bez obzira na sastav, Argentina nije više Argentina od koje su se svima tresle gaće , već skup simpatičnih veterana. Portoriko je lep za pogledati , kao i svaka cirkuska atrakcija, ali to je to.

Videli smo Janisa Burusisa sa dabl dabl učinkom u proseku ( 13 poena i 10 skokova) , konkretnog Kajmakoglua, onog krakatog crnog meleza sa dugačkim prezimenom, koji atletski dominira, i Zizisa , Slukasa i Kalatesa u redovnom izdanju. Igraju čvrsto,igraju disciplinovano, svako vrši  svoje zaduženje i reklo bi se da je trener Kacikaris namestio igru kao precizni satni mehanizam.

Ali evidentan je jedan veliki nedostatak koji nema veze sa konkretnom igrom Grka. Nemaju lidera, nemaju glavno mudo, glavnu kosku ekipe. Nemaju igrača koji može da  izmisli poen , da improvizuje, da potraži loptu kad je gusto i da krene da odlučuje. Dijamantidis je rekao dovidjenja repki , a Spanulis je preskočio ovo takmičenje. U ovom sastavu Grci takvog igrača nemaju. Možda bi i mogli da ga imaju , ali Papanikolau pokazuje zavidan bol u kurcu za sve što se dešava oko njega u dosadašnim utakmica (jebiga, čovek potpisao u NBA, krenula lova) a kralj nerezonskih šuteva Vasilijadis nema tako veliku ulogu u ovom sistemu igre.

Nameće se rešenje da bi Grčka mogla da se pobedi pritiskom njihove spoljne linije , gde su mahom prosečni klupski igrači, kao i da se ne dozvoli da Adotekumpo pravi dominaciju u skoku u napadu i da ima prostor za trčanje.

Rešenje ovg problema nameće nova dva.

 

PROBLEM 2 : ULOGA NEMANJE  BJELICE

 

Plakati nad tužnom našom i Bjeličinom sudbinom više se ne isplati. Iako ima neljudske fizikalije, košarkaško znanje A klase ( šut, dribling , pregled igre), Nemanja nije rođen da bude veliki igrač, i to je tome tako. Jebiga , lepo se kaže da „džaba široka ramena ako su muda malena“.Međutim , greška svih dosadašnjih trenera je što se njemu gura da radi ono što ne ume , da bude vođa ekipe i se on pita šta i kako treba.Postaviti Nemanju Bjelicu za vodonošu ekipe , za igrača od zadatka nije greh , filmska industrija nas je naučila da se oskari dobijaju i za epizodne uloge. U ovoj konkretnoj situaciji , osnovni njegov zadatak je da izbaci Adetokumpa iz igre, jer jedino on fizički može da odgovori na njega.Dakle da spreči trčanje, ofanzivni skok, da ga isprati u kretnjama bez lopte , i da pokuša da napadne šutem u napadu , koji do sada nije puno koristio. Kontrola skoka , će biti jedno od odlučujućih bitaka za četvrtfinale, jer naši centri nisu skočni, a Printezis u tom segmentu igre jede i Birčevića i Simonovića.

 

PROBLEM 3 : BOGDANOV TRENUTAK ISTINE

 

Mizerni procenti šuta, sporo razmišljanje i kontrola lopte u napadu , sramotna, gotovo uličarska timska i individualna odbrana- tu su dosadašnji prilozi za highlights video Bogadana Bogdanovića na ovom prvenstvu. Ove sezone je sebi natovario pozamašan balast na leđa- najbolji mladi igrač evrolige, najbolji igrač partizana i top projekat srpske košake za budućnost. Sam je postavio visoke standarde koje sad treba makar da opravda. Evidentno je da još ne može da se navikne da reprezenacija nije Partizan , da ovde nema non stop četri igrača koji trče i rade i bore se , kako bi on dobio loptu u napadu i izbacao svoju porciju šuteva i prodora. Filozofija Saletove igre je drugačija – zaradi pravo na divljanje u napadu, time što ćeš da pokidaš u odbrani . Znamo svi da Bogdan živi od lopti i od šuteva, da voli igru na ivici brijača, da voli da odlučuje, ali ovo nije Evroliga, nije dvokružni sistem takmičenja, već je svaka utakmica borba za goli život. Nema kalkulacija , nema popravnog. Od 40 minuta meča sa Grcima zavisi hoćemo li dobiti „novog Danilovića „ kako su ga već proglasili naši stručnjaci. Danilović je u njegovim godinama bio X faktor igre evropskog prvaka Partizana.Ako ne uspe da se uspešno nosi sa osrednjom bekovskom formacijom Grka, pored njegovog imena će stajati veliki znak pitanja koji će ga itekako saplitati u godinama koje slede.


SALUT TONY

Generalna — Autor primitivac @ 11:36

                                             (19.06.2013.god.)

 

Kako poslednji popis stanovništa iz 2011. godine kaže  u Srbiji nas ima 7 i kusur miliona .Koliko TV prijemnika po glavi jednog Srbina ima nije mi poznato.Verovatno začuđujuće mnogo, ako se uzme u obzir sve što proizvodi pokretnu sliku sa zvukom, počev od onih prepotopskih EI Minimatika pa do LCD, THC, FMP, Plazmi, nanotehnologija i ostalih čuda i muda.Pošto je ovo pravna država , pre neku godinu je uvedena obaveza plaćanja TV pretplate državnoj televiziji RTS – ili Javnom servisu Srbije ,kako glasi fensi naziv ovog medija.

Međutim , Srbin ne bi bio Srbin kada ne bi ispoljio tradicionalno gađenje i revolt prema obavezi plaćanja svih državnih nameta i harača, a posebno onih koji su toliko apsurdni , da ni sama vlast ne može da objasni zašto ih je uvela i čemu služe. Elem, obaveza se sastoji u tome da jednom mesečno ispuniš uplatnicu na određenu dinarsku svotu, koja će se kasnije sliti na račun Tijanićeve prćije, a za koje pare dotični mutivoda treba da ti obezbedi da makar sat vremena dnevno gledaš ono što voliš.Ali narod je mudro zaključio, da bata Tijanić ni za kakve novce neće odustati od toga da nam po milioniti put omogući da uživamo u tome kako Šurda igra sirtaki i brije zemljake iz Vlasotinca , dok se, recimo , na sred Katalonije ili Madrida, Mesi i Kristijano pred punim stadionom takmiče ko će sa više stila i lepote izbušiti protivničku mrežu.I tako je većina populacije zavrnula slavinu, jer je do zla boga neisplativo ulagati pare u Miru Adanju Stomak ili doživljaje sina Dragana koji šoferira na mopedu.Tijanić, besan, štancuje tužbe, traži ono što mu po „zakonu“ pripada i trenutno je možda najveći srpski poverilac.

Jedan događaj od pre par dana je me bacio u ozbiljno razmišljanje da izmirim svoju dužnost prema državi i da uplatim potrebnu sumu.I više od toga.

Drugi dnevnik RTS-a u pola 8. Na najavnoj špici red Vučića, pa red Šiptara, pa Vučić i Dačić zajedno, pa štrajkovi prosvetara , malinara,pa Đura Frizura , Tole i Džaja. Svakodnevnica.Iznenada, vest koja me je prodrmala kao jak elektrošok:

“Američki glumac Džejms Gandolfini, najpoznatiji po svojoj ulozi mafijaškog bosa u popularnoj seriji “Sopranovi”, preminuo je u 52. godini života”

 

                                                               

                                                                VUDI ALEN SA 130 KG

Da bi priča o Džimiju Gandolfiniju – Toni Sopranu mogla dostojno da se ispriča, valja se vratiti prvo u 1999.godinu. Te godine izvesni Dejvid Čejs, do tada anonimni ili poluanonimni filmski radnik, počinje da šalje raznim televizijskim stanicama širom SAD svoj životni projekat- seriju o usponu mafijaške porodice .Ogromna većina medija je ovakvu ideju ekspresno odbacila, jer je bilo totalno neisplativo započinjati serijale o Mafiji kada se zna da je ta priča već dostigla vrhunac sa Kumom 1,2, i 3, Skarfejsom, Karlitovim putem, Kraljem Njujorka. Muda  je imala jedino ekipa sa kablovskog medija pod nazivom HBO koji je pustila pilot epizodu “Porodice Soprano”. Ostalo je istorija , koja se sastoji iz 5 Zlatnih globusa i 21 EMI nagrada , i što je najbitnije  , sticanje kultnog statusa među igranim programima i jednim od najsnažnijih obeležja Američke i svetske pop kulture u 21. veku.

Sa serijom sam se upoznao , čini mi se , negde oko 2002. ili 2003. godine na Pinku. Iako sam tada još uvek i po godinama i po zrelosti, bio klinac, može se reći da sam tada bio u onom prelomnom dobu što se tiče formiranja socijalne inteligencije i smisla za humor. Prostije rečeno , to je bilo ono doba kada se opredeljuješ da li  će ti Žikina dinastija biti vrhunac kinematografije , ili ćeš radije da pogledaš par epizoda Mućki.Doba kada se uči kako da razlikuješ kvalitet od škarta, kada je pubertet u punom zamahu, kada se tražiš , osluškuješ sebe i polako počinješ da gradiš svoje stavove i ideale.

Glavni lik u seriji je Toni Soprano, capo kriminalne porodice iz Nju Džersija, koji pokušava da održi balans između posla i porodičnih odnosa. Kroz čitav serijal se prati njegov uspon u hijerarhiji podzemlja, odnosi sa njegovim potčinjenima, ali i odnosi sa njegovom suprugom, ćerkom, nesnalažljivim sinom , te sa njegovom sestrom , majkom i ujakom. Situacije koje mu nameće buran i brz život koji vodi ( seks, lova, nasilje) kao i mnogbrojni familijarni problemi i zavrzlame ,primoravaju ga  da se podvrgne psihoterapiji, sa sve prozakom, antidepresivima i drugim lekovima za sreću.

Sopranosi su bili prvi serijal sa mafijaškom tematikom koji je izuzetno realno i sa objektivnog stanovišta predstavio odnose u savremenim kriminalnim strukurama.Nije se sve svodilo na prikazivanje italoameričkih glavonja koji šibaju koks svake večeri, bahate se po noćnim klubovima  i zalivaju šampanjcem silikonske barbike.Njih muče problemi prosečnog savremenog čoveka, a čak i u najtoplijim ljudskim odnosa se nalazi i doza bezosećajnosti, hladnokrvnosti i podmuklosti.

Gandolfini je odmah preuzeo dominaciju nad čitavom pričom. Dugo pre i posle toga nisam video takvu energiju i takvu temeljitost u oslikavanju karaktera čoveka koji pokušava da ispliva iz močvare u kojoj se našao.Da bude strog i beskompomisan vodja i odgovorni pater familijas, u čemu ga sputavaju traume i nesigurnost iz detinjstva  usled nedovoljne majčinske i porodične ljubavi. U stvari lik Tonija Soprana se zasniva na paradoksu moći .Toni postaje zatočenik sopstvene moći – plivanja u novčanicama, karanju vrhunskih  lepotica ,uživanja u neograničenom luksuzu koji mu donosi njegov položaj.

Kako je Pink relativno brzo prestao da emituje seriju, morao sam da se snalazim i da pokupim kompletno izdanje  na piratskim diskovima.Kako me je još drmala pubertetska groznica, uticaj serije i besprekornog Džimija na mene bio je očigledan. Džimi me je naučio da između košulje i šuškavca uvek biram košulju, da bacim makserice u kantu za đubre, da čuka ide isključivo na levu ruku, i iznad svega da je porodica baza svakog čoveka i da su retki oni ljudi koji ostaju uz tebe u svim situacijama.

Pošto je stekao slavu TV ikone,Gandolfini je morao i da se nosi sa svim onim što slava donosi. Autoritet koji je plenio iz njega na snimanjima je nestajao kada se kamere ugase. Gledao je da svoju porodicu zaštiti od bliceva fotoaparata i novinara koji su zaradjivali hrpu dolara na njegovom imenu. Intervjue je retko davao a u jednom od njih je za sebe rekao da je „Vudi Alen od 130 kilograma“.Nakon što je postao veliko ime, ostvario je saradnju sa mnogim vrhunskim glumcima, između ostalih Robertom Redfordom i Travoltom , ali i podsetio na neke njegove ranije brilijantne minijature, recimo u Tarantinovoj „ Pravoj romansi“.

Serija se završava tako što Toni sa svojom porodicom sedi u malom restoranu brze hrane, nakon čega se vrata restorana otvaraju, a Toun isprati pogledom osobu koja je upravo ušla.Nakon tog kadra kreće odjavna špica. Ovim je najverovatnije ostavljeno gledaocima da sami, u svojoj mašti izaberu kakav će epilog biti. Ne verujem da bi iko od fanova izabrao da Toni umre od srčanog udara u nekom predgrađu Rima u kome je Gandolfini  tih dana boravio, spremajući se da bude član žirija na lokalnom filmskom festivalu.

Džejms Gandolfini je doživeo sudbinu sličnu kakvu su imali Džejms Din ili Džon Kazejl – došao je , izdominirao i otišao. Više nego dovoljno da dobiješ čitulju u Večernjim novostima , više nego dovoljno da postaneš i ostaneš legenda.

 

A šta se može više od toga?


PROPALI TALENTI SRPSKE KOŠARKE

Generalna — Autor primitivac @ 15:55

 

Poznata je ona priča kako  u svakom naselju u Srbiji koje ima teren za basket postoji makar jedan klinac koji je potencijalni košarkaški genije. Među tim pričama ima dosta baronisanja, mrsomuđenja, ali je činjenica da smo za ubacivanje lopte kroz obruč kudikamo talentovaniji nego za neke druge sportove koje uporno forsiramo ( ko je reko fudbal ?) i one za koje uopšte nismo nadareni,  ali koji su postali in zbog jednog izuzetka koji potvrđuje pravilo (ko je reko Đovak ?).

E sad , na svu tu gomilu darovitih mladih ljudi ,retko kome se sklope kockice pa ispuni očekivanja. Nije to samo kod nas , tako je svugde. Još jedna izlizana fraza koja kaže da je „uspeh 90 % rada i 10  % talenta“ je dosta tačna . Jedino je Ajverson mogao da ubacuje 30 i kusur poena svakome, a da ga je boleo tuki da ustaje pre 3 popodne , jer je sinoć stukao u nos 100 grama koksa i iskapio galon Henesija.Jedino je Rodman uspeo da natera da se košarka prilagodi njegovom stilu života , a ne da on svoj život prilagođava košarci.

Čak i marljiv trening nije garancija da možeš da postaneš uspešan profesionalac. Sve se menja kada mlad i neiskvaren čovek , koji je od sveta video samo krevet i salu za trening ,namiriše novac i okusi sladak život. Još ako mozak i bistrina glave nisu na potrebnom nivou sve može da se okrene naopako.Zato će Darko Miličić kao svoj najbitniji trofej uz NBA prsten, da pokazuje glavu šarana kapitalca , kojeg je izvadio iz nekog italijanskog jezera prošlog leta.Kladim se da bi i Len Bias mogao štošta da ispriča na ovu temu...da nije pokojan već skoro 20 godina.

Ovo je priča o onim majstorima u nastajanju koji nisu imali sreću, pamet, volju, koji nisu mogli da se izbore sa maminim i tatinim sinovima košarkašima i onima kojima je falilio samo malo strpljenja pa da naprave nešto više.

                                               DRAGAN  LABOVIĆ

Dragan Labovic 

Labara je  bio jedan jako dobar materijal  za krilnog centra evropskog kalibra ,samo da je ludu glavu na vreme doveo u red. Svojevremeno mi je jedan trener mladjih kategorija FMP ispričao da su Tadija Dragićević i Labović dva strašna potencijala, ali da od njih neće biti ništa, jer ne poštuju nikakve autoritete , treniraju na svoju ruku, tvrdoglavi su i totalno nedisciplinovani , ali da im se dotad sve opraštalo jer su ekstremno talentovani.

Labović je bio jedan od najboljih  igrača evropskog prvenstva za mlade u onoj strašnoj generaciji  '87 koja je i osvojila titulu, a u kojoj su igrali Teodosić, Tepić , Paunić,Dragović. Sećam se da je toliko bio raznovrsniji od svojih vršnjaka da je mogao da napadne šutem za 3, leđima, fade away sa obe strane, jak u skoku...Tih godina za FMP razbija u Jadranskoj ligi sa nekih 20 poena u proseku, postaje MVP.

E tada kreće silaznom putanjom , Grčka, pa Nemačka, pa nekoliko timova u Rusiji, i vidno je bio da se već fizički zapustio, i da igra čisto da otalja posao i uzme pare koje mu po ugovoru sleduju.Široj javnosti se vratio u vidik kada je napičkarao Dudu Ivkovića preko novina i optužio ga da forsira Miškove igrače. Odbrusio je nešto u smislu „ samo vi gurajte u repku razne Koste Peroviće i pizde materine, a ja ću dalje da budem debeo i da dominiram“. Danas igra za neki beznačajni  turski tim i bacio se na ugostiteljstvo, pošto je skoro otvorio neki restoran u BG.

                                               NEMANJA  ALEKSANDROV

 

Slična priča sa tužnim krajem. Čovek koji je trebao da bude lider toj moćnoj generaciji ' 87. Igrač koji sa 15 godina debituje za FMP, „Večernje novosti „ dolaze da rade intervju sa njim, a njemu zbirka iz matematike na stolu. Igrač mašina , koji u svom godištu nema dostojnog rivala i svima ubacuje preko 30 poena u proseku .Atleta sa 211 cm visine i perfektnom tehnikom.

Nemanja je najavljivan kao najbolji igrač Evrope u svom godištu, ali su mu povrede stajale na putu da ispuni sva predviđanja.Em što je doživeo sve moguće pehove, em što je u jednom delu karijere povukao potez da potpiše za Crvenu zvezdu, koja je tada bila pogon za upropaštavanje karijera mladih igrača.Nakon toga je bacao malo loptu u Olimpiji, malo po Italiji, pa je onda potpisao za neke belgijske anonimuse gde se delimično košarkaški rehabilitovao. Uživanje mi je bilo da gledam po internetu snimke kako se igra sa belgijskim diletantima i polukvalitetnim Amerikancima. Nakon toga provodi sezonu u Španiji , a danas je u Nemačkoj.

U međuvremenu se oženio Jasminom Ilić, košarkašicom, jednom vrh pičkom ,koju više znaju po slikanjima za razne muške novine nego po karijeri na terenima.

                                                     MLADEN  ŠEKULARAC

sekularac 

Podaci na internetu kažu da je Mladen Šekularac Crnogorac, ali jebiga, ipak je karijeru napravio u Srbiji pa sam rešio da ga stavim na ovu listu .

Za one koji ne znaju ili ne mogu da se sete ko je Mladen Šekularac, nek vrate film jedno 15 godina unazad kad je FMP Železnika imao tim koji bi bez problema stucao celu današnju ABA ligu.Igrali su tu Miloje, Aškrabić, Goran Nikolić, a kasnije su tu bili Kecman , Bojan Popović i neki drugi jako dobri igrači.Šekularac je bio predvodnik spoljne linije, možda tada uz Vladu Radmanovića jedino nisko krilo u domaćim takmičenjima po svetskim standardima. Imao je nekih 203 cm, jak odraz i prvi korak i navežban šut za 3 poena.

Izašao je na draft 2001. godine , gde su ga kao 51. pika pokupili Dalas Meveriksi. Međutim u NBA nikad nije ni zaigrao, a brzo je i nestao sa velike scene. Neke zakulisne priče kažu da je za njega bilo pogubno što se na nekom turniru mladih reprezentacija najpre posvađao a potom i potukao sa Radmanovićem i da mu je to zatvorilo put da se iskaže u repki ( bio je strašan reprezentativni kalibar).Posle malo u velikom Virtusu iz Bolonje, malo po Belgiji, a zadnji podaci kažu da mu je poslednji klub bila Igokea 2010. godine. Otprilike u to vreme sam poslednji put gledao neki njegov meč, ličio je na one uterivače dugova iz mafijaških filmova, sa trimovanom bradom, namršten i sa jedno 10 kila mišića više nego inače.

                                                MIROSLAV  RADOŠEVIĆ  &  ALEKSANDAR  ČUBRILO

 cubrilo

U mnoštvu zajebanih stvari  koje su se dešavale tokom devedesetih, jedina stvar u državi koja je bila u stalnoj ekspanziji bila je košarka. Naša najbolja generacija je harala planetom a domaća liga je bila takva da si iz nje bez problema mogao da regrutuješ igrača za nacionalni tim. Gotovo da nije postojao deo Srbije koji nije imao opasan sastav. Počev od Beočina, Subotice, Šapca, Čačka, Kraljeva, pa tradicionalno neugodni teren u Leskovcu gde Miljan Pavković i Žuća Mitić kao srpski Stokton i Meloun  drže basket kliniku. Partizan je imao tada vrlo gotivnu i simpatičnu ekipu , a na mene su poseban utisak ustavljali Mire Radošević i Čubrilo.

Mire Radošević je poslednji kvalitetni čisti bek šuter koga smo proizveli ( čačanska škola, naravno). U svojoj igri je imao samo jednu dimenziju, u vidu perfektnog prangijanja za tri poena uz stilski najlepši izbačaj lopte, ali je i ta jednostranost u njegovoj igri bila dovoljna da ubacuje dvadeset i kusur koševa našim i evropskim timovima. Imao je tu neku eleganciju i nonšarlanciju u igri koja je godila oku, a uspeo je da bude deo i ekipe iz 97. godine koja je odbranila evropski tron.Svoj besprekorni šut i dar nije uspeo da iskoristi na najbolji način, igrao je dugo u Turskoj za skromnije ekipe i delovalo je kao da nema ambicije da puca na visoko i ganja karijeru, već da samo uživa u loptanju. Sada vrši neku funkciju u klubu iz svog rodnog grada , Slobodi Užice, video sam ga prošle godine u hali Čair,kako sedi na klupi za rezerve u odelcetu.

Drugi član ovog dvojca Aleksandar Čubrilo, je bio jedan kvalitetan atleta koga najviše pamtim po tome što je šutirao sa zemlje, bez skoka, bukvalno nisi mogao novine da podmetneš ispod njegovih patika. I pored te čudne mehanike šuta je imao jak odraz, dobar u prodoru , dobar na skoku, a u kontri je uvek bio prvi i često su išla dodavanja preko celog terena za njega.Bio je čist pozitivac, likom podsećao na Rodnija iz Mućki.Napolju nije ostvario neke bitne rezultate, jebala ga je povreda leđa zbok koje je i završio karijeru u 32. godini. Greota je što nije dobio makar minimalnu šansu u reprezentaciji, a bilo je i mogućnosti za to, jer tokom tih godina nismo imali igrače sa izraženim atleticimom na spoljnim pozicijama, u čemu je Čubrilo bio numero uno.

                                                                VLADIMIR  RADMANOVIĆ

 radman

Ako zanemarimo Miličićevo nerealno drugo mesto na najjačem NBA draftu u poslednju dekadu i po, Miloša Vujanića kao najmaleroznijeg odličnog igrača u evropskim okvirima; nameće mi se zaključak da je Vlada Radmanović nejprotraćeniji biser naše košarke.Bez obzira na dugogodišnju NBA karijeru, gde je u pojedinim sezonama igrao i bitne uloge, ne mogu da se otmem utisku da je uz malo drukčije okolnosti i splet događaja Radman mogao da bude daleko najbolji evropski igrač dugi niz godina.

Na jutjubu još ima onih snimaka sa početka 21. veka , kada Radman u derbiju protiv Partizana hvata dva alley oop-a u najvišoj tački i nabija loptu kroz obruč, a malo posle u igri 1 na 1 izbacuje direktnog čuvara naskače skoro sa vrha reketa i zakucava!!! Snaga i veština, perfektan osećaj i mehanika šuta , a brzina prvog koraka kao najbolji bek. Sve to u neverovatnih 208 cm visine.U ruki sezoni u Sjetlu postiže fantastične procente u šutu za 3 poena (lejkersima  8  trojki) i učestvuje na all star vikendu.

Međutim ,uvek ga je krasio taj  jebivetarski stav prema igri i prema obavezama, impulsivne i nepromišljene reakcije.Jednostavno kao da nije shvatao činjenicu da je u ozbiljnom svetu, da je profesionalac, da igranje basketa više nije laka zajebavancija, nego posao koji te lebom rani. Otud i onaj „snoubord incident“ u Lejkersima, kad mu se cela javnost smejala, a on svoju glupost platio masnim penalima u iznosu od pola miliona dolara i povredom ramena koja ga je odvojila od terena.

Nije sve bilo ni do njegove krivice. I treneri nacionalne ekipe su se poneli više puta prema njemu kao da je ružno pače srpske košarke. Tu je čuveni „ slučaj banana“ sa Karijem Pešićem, kada se Kari poneo kao neviđena seljačina i uskratio mu da se nađe na pobedničkom postolju i balkonu skupštine, a njegovu medalju prepustio „dežurnom mahaču peškirima“ Aleksandru Smiljaniću . Ili ko još može da zaboravi ono sramno prvenstvo iz 2005. i odlučujući meč protiv Francuza , kad je Vlada bio najbolji igrač naše ekipe u tom meču , pogodio 4 trojke , a onda ga Željko Obradivić izvede i zaboravi ga na klupi do kraja utakmice. Epilog je svima poznat , a Željko se sa onom konferencijom za štampu elegantno oslobodio svoje odgovornosti   , tako što ga je nabio majke svim igračima a sebe predstavio kao najveću žrtvu. Još uvek sam uveren da bi utakmicu dobili bez problema da je Radman ostao u igri.

Radmanović je završio sa karijerom prošle godine u 32. Izmenjao je više NBA ekipa i bilo je primetno da nema više motiva da nastavlja dalje. Bole ga kurac, radio je uglavnom ono što je voleo i što je hteo i uzimao fine šuške za to. Glavu dajem da se do kraja života sa košakom više neće imati nikakve veze.



Powered by blog.rs